Josip Samaržija Bepo početkom 80-ih // Foto Ivo Čičin-MašanskerJosip Samaržija rođen je 15. veljače 1932. godine Hercegovcu nedaleko Bjelovara. Nakon završenog Fakulteta za fizičku kulturu kao profesor tjelesnog odgoja zaposlio se na školi u Koprivnici i najprije je trenirao koprivničke rukometaše, a i sam je igrao za Partizan. Onda je 1960. godine od Vinka Zembera preuzeo vođenje rukometašica, koje su onda pod njegovim vodstvom postigle velike uspjehe.

Dva puta su bile u kvalifikacijama za 1. saveznu ligu, 1961. i 1962. godine. Uspjele su kasnije. U prvoj prvoligaškoj sezoni 1964/65. Podravka je, u dijelu prvenstva s imenom Partizan, osvojila peto mjesto, a onda je Samaržija s rukometašicama Podravke osvojio dva naslova prvaka Jugoslavije uzastopno (1965/1966. i 1966/1967.), bio savezni selektor i trener ženske reprezentacije bivše države, osvojio je 1980. godine na 22. Olimpijskim igrama u Moskvi srebrnu medjelju, osvojio brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu (1982.) te zlatnu medalju na 23. olipijskim igrama u Los Angelesu (1984.). S omladinskom ženskom reprezentacijom Jugoslavije bio je treći na Svjetskom prvenstvu 1979, drugi 1981. i peti 1983. Nakon svog odlaska iz Podravke 1971. godine vodio je mušku švedsku ekipu Lund iz istoimenog grada i somborski ženski klub Bane Sekulić (prije Vesna).

Josip Samaržija Bepo vratio se u RK Podravku i Koprivnicu 1989. godine, kada je klub bio u Drugoj ligi. Za godinu dana Podravka je opet ušla u 1. ligu. Tada se počela stvarati velika Podravka, koja je to ostala do danas. Kad je Podravka ušla u svibnju 1990. godine u 1. ligu napisali smo doslovice: “Samaržijin povratak u Podravinu značio je za koprivnički ženski rukomet prije svega povratak čvrstoj organizaciji, takva koja ne priznaje ustupke, Samaržija se držao devize da koga nema bez njega se može, pa se lišavao tzv. provjerenih vrijednosti, a na parket protiv najjačih sastava Europe, u prijateljskim turnirima, znao je poslati djevojčice koje nisu u prvom sastavu odigrale ni jednu utakmicu. Tako je prvenstvo počeo s jednim sastavom, a završio sa sasvim drugim”. Napisali smo još nešto u povodu tog ulaska u ligu: “Donio je Koprivnici novi sportski naslov, kojim se koprivnički rukomet definitivno potvrdio u sport broj jedan koji, u tržišnim uvjetima, ima velikih izgleda da postane unosna djelatnost. Hoćemo li to znati iskoristiti”?

Bi li se te ocjene i procjene mogle primijeniti i danas, prosudite.

Josip Samaržija Bepo početkom 80-ih // Foto Ivo Čičin-MašanskerSamaržija je Podravku vodio do 1994. godine. Nastavio je kao savjetnik i sportski direktor kluba. Za doprinos gradu Josip Samaržija 1999. godine primio je Nagradu grada Koprivnice. Poznato je da je završio rad na knjizi 50-godina stručnog rada u svjetskom rukometu, u kojem je bio neobično cijenjen. Odgojio je niz rukometašica, ali uz njega su se školovali i mnogi današnji uspješni treneri. On je naprosto ostao u rukometu. To nije neizbrisiv trag, kako se voli reći, to je živa konstanta. Bez njegovih temelja ne bi bilo takvog koprivničkog rukometa, a nasljedno tome i hrvatskog.

Za uspomenu na njega bit će dovoljno za vrijeme turnira sjetiti se samo na trenutak čovjeka koji je u tradicionalnoj kruto odgojenoj sredini uspio postići da se djevojke ozbiljno bave sportom i da maksi modu zamijene sportskom odjećom. To je bio ne samo sportski, već i kulturološki pomak. Koprivnica je postala poznata na europskoj sportskoj karti, a osnovne koordinate, meridijane i paralele, dao je Josip Samaržija Bepo.

Ivo Čičin-Mašansker