Lena Ljubić // Foto Robert ŠoštarićLena Ljubić, igračica Podravke 3, lijevo krilo, rođena je 26. svibnja 1998. godine u Koprivnici, a osim što je mamina i tatina, ona je i dijete kluba, dakle: mama Suzana, otac Ratimir, ali svi ga znaju kao Ratka, i RK Podravka. Mama je Međimurka iz Donjeg Kraljevca, a Međimurci su marljivi ljudi, tata je podrijetlom Novigradec (rodom iz Koprivnice, jer sad se svi iz okolice rode u Koprivnici), a naši Novigraci spametni su ljudi, pa tata brine o puno djece: ravnatelj je koprivničke Obrtničke škole.

Razgovor s Lenom je ”probijanje leda” za upoznavanje s mlađim klupskim naraštajem. S obzirom na Lenine godine tražili smo da u razgovoru sudjeluje i netko od roditelja. Zato se u ”priči” pojavljuju kćerkica i tata.

Lena je išla u osnovnu školu Đure Estera.

– U školi u maloj dvorani održavali su se rukometni treninzi i onda sam otišla trenirati. Trenirao nas je Goran Mrđen – kaže.

Lena i tata Ratko // Slika iz obiteljskog albumaU razgovor s Lenom ”upada” tata, jer Lena je dosta oprezna u razgovoru s nekim koga ne pozna:

– Ovak’ vam je to bilo. Ona je od četvrte godine starosti bila u Maloj sportskoj školi. Većina današnje ekipe, 98. godište, bila je od četvrte godine u sportskoj školi. Lena je prošla kompletni program Male sportske škole. U 1. razredu osnovne škole 2005. godine, sa sedam godina, počela je rukometom, jer je Goran Mrđen u to vrijeme bio šef škole rukometa u RK Podravki i on je počeo eksperimentalno trenirati s prvim razredom, s njih petnaestak. To se pokazalo dobrim – kaže Ratko Ljubić.

– Nakon godinu dana treniranje je preuzela Vlatka Mihoci i radila s nama tri godine. Trenirali smo u dvorani dva puta tjedno, a onda nas je preuzela Snježana Petika i već nas vodi četiri godine i sad smo treća ekipa Podravke – nadodaje Lena.

Kao djevojčice išle su s Vlatkom Mihoci na tri državna prvenstva mini rukometa.

– Prvo nam je prvenstvo bilo 2007. godine, drugo 2008. i jedno 2009. godine.

Podravka 3 ima problem, jer su u pitanju još djevojčice, a igraju ligu sa seniorkama – priča Lena.

Lena u skoku // Slika iz obiteljskog albuma– Idem na utakmice i vidim kako suci kradu te djevojčice maksimalno. Evo, sad je to nedavno bilo u Čakovcu. Ne razumijem: što će im to? Koliko je dobra ta Treća liga, toliko me je strah ozljeda. Djevojčice treniraju pet puta tjednu, plus utakmice. Evo što se nedavno dogodilo. Bilo je školsko prvenstvo u petak – četiri utakmice, u subotu prvenstvena utakmica Treće lige, a u nedjelju turnir 1998. godišta tri utakmice. U tri dana Lena je imala osam utakmica. Kad je došla u nedjelju legla je u 17 sati i spavala do drugog dana u 11 sati – jada se tata Ljubić.

No, ekipa u kojoj je Lana sve su curice iz Koprivnice, klapa su, privatno su dobre, skoro su kao razred, stalno zajedno. Vode brigu jedna o drugoj. No, skupila se i ekipa roditelja i idu na gostovanje s tri auta njih 10.

– Voliš kad idu roditelji na utakmice?

– Haha, ne baš.

Otkrili smo tajnu zašto: mama je zapaljiva navijačica, pa…

Takve su mame, tu se ništa ne može.

Lena igra lijevo krilo, ponekad, prema potrebi, i srednju napadačicu, razigravačicu. Tata se zeza da je dobra dodavačica, jer je niska pa ne može puknuti preko obrambenog zida.

Takve su tate, tu se ništa ne može.

Tek joj slijede okršaji na prvenstvima Hrvatske.

– Jedanput sam igrala za kadetkinje 1996. godište, jer im je falilo igračica. Sada nam dolazi prvenstvo za naše godište u Đurđevcu od 19. do 22. travnja.

– Kakva ste klapa, što radite, je li se veselite putovanjima?

– Pa sad se baš ne veselimo kad idemo u Đurđevac…

– One bi radije na more – ubacuje se tata.

Doznajemo da se na putovanjima znaju proslaviti rođendani u busu; prošle godine kad se išlo na državno na more uz rođendan je smazana kutija kobasica, špeka, pršuta i kulena.

Kad je o hrani bilo riječi imali smo i mi što reći o apetitima, pa je razgovor skrenuo i na trenericu Snježanu Petiku. Ona je, kažu, srcem i dušom za tu djecu. Za tu djecu ”potukla” se bude, posvadila se bude, kažu.

– Ona njih muštra pošteno, ali za njih će se zauzeti za sve, nema ničega što treba za djevojčice, a da ona ne bi. S njom imamo super komunikaciju – veli tata Ratko.

– Sad smo starije i puno smo naučile od naše trenerice, iako su i prije treneri bili dobri s nama. Stroga je, pokazuje nam, puno učimo od nje.

Lena // Foto Robert ŠoštarićZato Lena i kolegice idu, kao nekad Snježa, ”jedan na jedan”, među dvije, pa makar se ”skršile”. I sve igraju, sve dobivaju prigodu.

Lena je već četiri godine za redom u rukometnom kampu u Crikvenici, pa ”isprobava” i druge trenere. Već dvije godine tamo joj je trener iz Ploča, Ivan Jerković.

– Kako je u školi?

– Škola? Dobro.

– Što znači dobro?

– Vrlo dobro – smije se.

– Moglo bi i bolje – opet tata – No, u principu zadovoljni smo s njom. Moglo bi i bolje, ali, nažalost, zbog rukometa i ozljeda dosta je izostala iz škole.

Lenin radni dan je, ako je prije podne u školi, od osam sati, dođe u pola dva, dva iz škole, do pet nešto uči i radi, u šest već na trening. Dođe u pola devet, devet doma. A kad ide u školu poslije podne spava malo dulje, stigne sat-dva učiti, već u 12, 13 ide u školu i dolazi prvi puta doma u pola deset navečer. No, disciplinirana je i sve obaveze izvršava. Zna da ih mora izvršiti. Očekuje da će ići u sportsku gimnaziju. Ako bude dovoljno bodova.

Otkrivaju nam nešto što je već znano: protiv bilo koje kategorije rukometašica koje nosi ime Podravka svugdje se dočekuje oštro, da ne upotrijebimo drugi izraz, i suparnice i suci.

– Teško je gledati kad se na toj djeci ”krade” – jada se tata. I ima pravo: protiv su dobrog kluba, a rado bi zaigrali u njemu.

Dotaknuli smo i novinare i novinstvo: dječji sport malo i slabo se prati. Tu i tamo. Hrvatska prvenstva pojedinih mlađih kategorija gotovo da se i ne zabilježe. A tu je budućnost hrvatskoga rukometa. Zato doznajemo kako je s ozljedom pete tamo nekog iz muškog svijeta rukometa. Što reći na da mala sportska škola postoji od ožujka 1999. godine i da pedesetoro djece vježba redovito svakog tjedna dva puta, a da se o tome gotovo i ne zna. To jedino već 12-13 godina traje u Koprivnici. Nigdje drugdje.

Rukomet donosi i prijateljstva. Ove godine za Novu godinu pet dana Lena je imala gošću, prijateljicu iz Sinja. Pola ekipe bilo je kod Lene na dočeku. Ovo ljeto Lena će u Sinj. Ima prijateljstva u Sesvetama, Sinju, Vranjicu, sve preko rukometa i komunikacije su redovite. Sada, kad će biti prvenstvo u Đurđevcu, djevojke iz drugih krajeva spavat će kod Ljubićevih i drugih, da im bude jeftinije.

– Što te zanima osim sporta? Čitaš, gledaš, slušaš?

– Slušam svašta što naiđe. Slušam Red Hot Chili Pappers, Nirvanu…

Ostalo nismo doznali, nismo ni pitali. Ionako je Leni sigurno razgovor bio veća muka nego trening sa Snježom.

No, red je da vam predstavimo i djevojčice koje dolaze.