KOMENTAR NAŠEG UREDNIKA // Piše Ivo Čičin-Mašansker
Europsko prvenstvo je za hrvatsku reprezentaciju završeno. Završeno je petogodišnje neuspješno vođenje reprezentacije izbornika Vladimira Canjuge. Na (najavljenom) rastanku od te dužnosti izbornik je izvolio popljuvati rad s rukometašicama u našim najboljim klubovima, sudionicima Lige prvakinja, Lokomotivi i Podravki. I neke imenom nepoznate igračice koje su ”izgubile sedam lopti”. Jaka stvar, propast svijeta.
Prvo da se pokušamo obraniti: Canjuga je u prvoj postavi imao samo Tatari iz Podravke Vegete. Je li je njemu najzrelija sezona Tatari do sada u kojoj je igrala ”k’o zmaj” loš rad u Podravki? Elez je bila druga. Njegov izbor. Džono je bila za popunjavanje njegove klupe. Doma su ostale Nikšić, Nemaškalo, Čović, Kapitanović. Iz njegova šireg izbora.
Sastav reprezentacije nam sugerira da su većim dijelom igračice koje igraju u najboljim europskim klubovima svoje dozrijevanja imale baš u Podravki prije odlaska u više sfere. Da nabrojimo? Penezić, Jelčić, Žderić, Gaće, Milanović Litre, Horvat, Zebić, Kožnjak, Čović-Marić, a kod nas je kratko bila i Tea Golubić-Grubišić. Jasno da smo krivi što smo fabricirali, ne samo mi, naravno, i drugi klubovi, izvanredne igračice koje novak u ženskom rukometu već prije pet godina nije znao iskoristiti.
Izbornik je minimalizirao udio Lokomotive i Podravke u Ligi prvakinja. Vidjeli ste, kaže, da Podravka nije osvojila ni boda. Mi smo vidjeli, ali izbornik nije vidio da je Podravka Vegeta u Ligu prvakinja nije ušla po nekom spisku, već je to izborila u izuzetno kvalitetnim utakmicama kvalifikacija. Nije vidio da smo igrali kontra dviju, a rekli bismo i sve tri, izuzetno kvalitene ekipe kao što su pretendenti na naslov europskih prvakinja Budućnost i Varadar, plus prvak Njemačke Thürimger. Treba li to narisati? A bez obzira na logičan plasman i prelazak u Kup kupova, Podravka Vegeta imala je u Ligi prvakinja sjajne minute s najjačima. S Lokomotivom je slično.
Iz nepoznatih razloga Podravka je stalno bila trn u oku. Izbornik je podržavan od krovne naše organizacije i tu se nema što reći. Ali, skoro da pomislimo da nikome nije stalo do ženskog rukometa. Jesmo li prstom mrdnuli što nam se gube rukometne sredine, što nam je zamro kvalitetni ženski rukomet u Dalmaciji, Istri, Slavoniji, što se nitko nije zabrinuo kad je Podravka prolazila najteže dane u svojoj 60-godišnjoj povijesti, što nikoga nije briga ako klubovi propadaju, što klubovi grcaju u neimaštini. Pa i oni najveći.
Nakon svega svaliti odgovornost za svoje nesnalaženje, plasiranje dekandentnog, statičnog, sporog rukometa i traženje krivaca oko sebe, apsolutno je nesportski i nije fer prema poslodavcima, prema neposrednim djelatnicama i rukometnim ”očevima i majkama”, tj. klubovima. Klubovima za koje je poznato da se govorilo da je dovoljno da se digne slušalica, nazove politički čelnik u nas i eto nama (njega) spasioca za trenera.
O tome se šutilo, ali je činjenica da su svi koji nešto znaju tek gunđali, ali i mi neki novinari hvalili smo i dizali izbornika i njegov izbor u zvijezde. Ne zbog postignutih rezultata, već smo hvalili izbor, otpimističke najave i tome slično. Iako je u najavama uvijek bila neka bodlja kontra klubova, pa i prozivanja igračica samih. Zamislite da naš Mrđen javno počne opanjkavati vlastite igračice zbog nekog promašaja, izgubljene lopte ili popikavanja na terenu?
A mi smo stalno hvalili atmosferu. Ma, posipajmo se peplom po glavi, ali nemojmo dozvoliti da nam se još jednaputa u ženski rukomet uvuku ljudi koji ga ne poznaju i koji su prije toga imali s njim doticaj samo kao profesori na satu gombanja u školi.
Nakon izbornikove ostavke, objektivno, došlo je do olakšanja. Grubo smo spušteni na zemlju, ali uopće se na moramo brinuti za budućnost. Tlo je čvrsto pod nogama
Samo treba dobro otvoriti oči i izbaciti vlastiti ego(izam) iz grupnog sporta i već smo pobjednici. Možda ćemo lakše iz devetog kruga Danteova pakla doći do drugog kruga nekog idućeg natjecanja.