Trener Podravke Vegete Neven Hrupec o trošku kluba i član Upravnog odbora i Stručne komisije RK Podravke Ivan Pal o svom trošku, bili su tjedan dana na 20. svjetskom rukometnom prvenstvu za žene u Brazilu. Kao ”novogodišnji specijal” objavljujemo razgovor s Nevenom Hrupecom.
POGLED IZ DALEKA POKAZUJE KOLIKO SMO MALI
Hrupec je pun dojmova. Nešto je i na fotografijama snimanima mobitelom. Izbor je bio veliki, ne znamo jesmo li odabrali najkrakterističnije. Ocijenite sami.
Kaže Hrupec:
– Bio mi je to prvi odlazak preko Atlantika i tko god može neka nikako ne propusti! Kad vidiš novi svijet, vidiš tu Ameriku onda u krajnjoj liniji saznaš koliko smo mali i koliko naspram tih milijunskih gradova, milijunske velike zemlje, vidiš da se bespotrebno svađamo i ne živimo u koheziji. Toliko smo mali da tek pogled odozgora ili iz daleka stvara to saznanje. Veliko iskustvo.
Brazil je za nas egzotika i naravno da očarava.
– Što se tiče samoga Brazila, fascinirao me Sao Paolo s 12 milijuna stanovnika, dužine 90 kilometara. Imali smo sreću što smo upoznali jednog Hrvata, čovjeka od 80 godina, 60 godina živi u Brazilu, koji je bio presretan da nam može biti vodič i kaže da nitko ne pozna Sao Paolo bolje od njega, jer je tamo odrastao i došao kad su tamo bile dvije-tri kuće, dakle skoro od početaka. Tako smo imali priliku proći cijeli Sao Paolo. Vidjeli smo puno luksuza, ali i jako puno sirotinje. Brazil u stvarnosti nije onaj kojega mi gledamo na televiziji, lijepe plaže. U stvarnosti ljudi dosta teško žive, jako je puno sirotinje, kriminala, ali veliko je iskustvo to vidjeti.
STADION SANTOSA, PELEOV MUZEJ…
Što će najviše pamtiti iz Brazila; često se spominju brazilske ljepotice?
– Mogu reći da to baš i nije istina, Hrvatice su ipak broj 1. Tu domoljubnu tvrdnju smo utvrdili i u razgovoru s taksistima. A ono drugo? Fascinantno je vidjeti nogometni stadiona Santosa, Peleov muzej, vidjeti stadion Sao Paola, ručali smo na tim stadionima. Inače sam Sao Paolo ima devet nogometnih stadiona. To je bilo stvarno zanimljivo. Vidjeli smo centar grada, a vozili smo se malo i po unutrašnjosti. Dojmilo me se raslinje, ono što kod nas ne možemo vidjeti, banane u živo, sve će to ostati u sjećanju. Ali sve skupa daje sliku, da smo sretni tu gdje živimo i bili smo sretni kad smo se vratili doma.
OD HOTELA DO ZRAČNE LUKE 30-40 NOGOMETNIH UTAKMICA
– Rukomet u zemlji nogometa?
– Ideja kao ideja da se Svjetsko prvenstvo organizira u Brazilu možda je bila dobra. Mislim da ipak odaziv publike i sama organizacija nisu bili na razini onoga što je inače i kako je u Europi. Mislim da je tu trebalo uložiti puno više truda. Smetalo me da u toj organizaciji mi uvijek moramo biti najbolji u svemu, a te dvorane na SP nisu ušminkane kao kod nas. Čudno je da nema ni jednog suvenira, naljepnice, najljepši darovi su ako nekom denesete majicu, ali nije bilo otisnute majice sa službenim znakovima SP-a. To je veliki organizacijski propust. Da nije bilo nedostatka publike, sigurno da bi bilo drugačije. Sam Brazil, pak, obiluje nogometom. U sat vremena vožnje od hotela do zračne luke sigurno smo vidjeli najmanje 30 do 40 nogometnih utakmica, slikovito rečeno na svakih pet metara. Međutim, ulažu puno u rukomet i sam Sao Paolo i Sao Bernardo, mjesto koje je rukometno slično Koprivnici i RK Podravki, jer mislim da su bili prvaci države u ženskom rukometu jedno 17 puta. Jako su zadovoljni što su svoje rukometašice poslali u Europu u bečki Hypo. To im se sada vratilo natrag, jer su ipak ušle među 5-6 najboljih reprezentacija na svijetu ovoga časa i imaju perspektivu, ima dobrih rukometašica, trener im je ovoga časa Danac i mislim da dobro rade i Brazilke bi u budućnosti mogle napraviti nešto dobro u ženskom rukometu.
ŠIRENJE RUKOMETA, ALI MALO GLEDATELJA
– Širenjem područja s kojih dolaze reprezentacije na svjetska prvenstva svakako se smanjuje kvalitet rukometa na smom prvenstvu? I možda je previše reprezentacija.
– Apsolutno da. No, mi smo razgovarali o tome i s druge strane: nekad se nije znalo za Alžir, za Tunis, za Egipat, koji je bio slab u muškom rukometu, a nakon nekih organizacija rukometnih smotri danas su se podigli i ozbiljan su faktor, pa nije loše da se rukomet širi na druge kontinente i u druge zemlje, ne samo u Europi. Međutim, činjenica je da je put u Brazil bio jako dalek i jako skup za gledatelje, običan narod. Najviše navijača došlo je iz Norveške, norveški navijači financijski su najjači. Bilo je puno norveških gledatelja, ostali nisu dolazili na utakmice, jer je to jednostavno bilo predaleko i preskupo.
– Kakav je dojam o utakmicama. Vi ste vidjeli prvi dio, nastupe naših rukometašica. I još nekih?
– Da, bili smo u Santosu, gledali smo nešto utakmica Kine, nešto Crne Gore. Ne mogu reći da je kvalitet bio osobito visok. Nekako mi se čini da smo možda na ovom prvenstvu imali najviše šanse da nešto napravimo. Nije taj kvalitet bio onako upečatljiv koliko smo to navikli na europskim prvenstvima i europskim klupskim utakmicama, ali, dobro, bilo je dobrih reprezentacija, bilo je puno iznenađenja.
REPREZENTACIJA JE MOGLA VIŠE
– Kako ste doživjeli hrvatsku reprezentaciju? Ipak je tamo igralo, doduše s različitom minutažom i iskorištenosti, osam naših igračica?
– Govorio sam nekoliko puta za medije, novine: ako je postavljeni cilj bio da izborimo kvalifikacije za Olimpijske igre, onda je taj cilj ostvaren i ako se to smatra uspjehom, znači to je bio cilj koji su si zacrtali i onda to treba biti OK. Ostaje dojam kod svih nas da, nakon tog ostvarenog cilja i prolaska Rumunjske, kao da smo bili zadovoljni. No, uz jedan dodatni napor, možda nikad nismo bili bliže da uđemo u polufinale i da se borimo za medalju. Žao mi je, pogotovo utakmice protiv Brazila, smatram da smo kvalitetnija reprezentacija. S pobjedom bi imali šanse za 5. mjesto, bila bi to velika stvar zbog domaćinstva kvalifikacija za Olimpijske igre u Londonu. Izgledi bi nam bili puno veći. Izgledi i sad nisu loši, ukoliko smo u grupi s domaćinom Španjolskom, Argentinom i ukoliko bude Nizozemska. Ukoliko bude Crna Gora već su šanse puno manje. Dvije reprezentacije idu dalje, znači tu će se morati pobijediti ili Španjolsku, ili Crnu Goru da se prođe na Olimpijske igre. Bilo bi nam puno lakše, šteta da tu utakmicu s Brazilom, u kojoj smo stalno vodili, nismo dobili, jer bi otišli u borbu za 5. mjesto.
NITKO NIJE PITAO ZA PODRAVKINA ISKUSTVA S NORVEŽANKAMA I DANKINJAMA
– Podravka ima iskustva s Norvežankama, bolja je bila od danskog Viborga. Je li vas itko nešto pitao o tome?
– Mogu komentirati jedino: Norvežanke su ponovno prvakinje svijeta, prvakinje su Europe, sad su to zaokružile. Možemo reći da smo se s njima u Podravki stvarno jako dobro nosili, izuzev zadnjih 10 minuta u Larviku. Recimo, utakmica doma je izgubljena tri razlike. U norveškoj reprezentaciji sedam je igračica iz Larvika, one su stvarne nositeljice te reprezentacije. Možda su se mogla pokupiti neka iskustva od Podravke s obzirom na susrete s Dankinjama i s Norvežankama. Međutim, stvar je izbornika je li on to želio uzeti u obzir ili ne, ne bih to komentirao, niti bih u to ulazio.
– Nismo stekli dojam da je Danska bila neka snaga na ovom prvenstvu.
– Treba biti objektivan i reći da nije bilo njihovih pet igračica, ali igraju svoj sustav jednako bez obzira koje su igračice u sastavu. To se ipak ne može zanemariti. Danski novinari su u razgovoru samnom konstatirali da smatraju da je Viborg ovoga časa jači nego danska reprezentacija. Kad bi zamislili Viborgove igračice Skov i Jurak u toj reprezentaciji, i Frafjord koja je bila u norveškoj reprezentaciji, pa Varzaru, pa usporedili, onda imam osjećaj da je Vibrog čak i jači nego Danska. Imam dojam da se možda nikad lakše mogla dobiti Danska, iako je dobra. Tu uopće nema zbora, ali taj njen nedostatak se osjetio. Jednako je i sa Švedskom, od koje se očekivala puno, međutim, očigledno je da ih je koštala ozljeda Gulden, koja je sigurno među tri prva vanjska na svijetu, a nije se vratila u stilu kako je igrala u početku Lige prvakinja prije ozljede. Nije ni Švedska bila toliko dobra, ali i kod Norveške se sigurno osjetio izostanak Hamerseng, Blanco i Larsen. S njima je i drugačija obrana.
BRAZILCI I DANCI ZAINTERESIRANI ZA NAŠE MIŠLJENJE
– Bili ste tamo treneri iz cijelog svijeta. Kakve ste kontakte imali s javnošću, reprezentacijama, domaćinima?
– Imali smo, mogu reći, stvarno začuđujuće dobar tretman, nisam očekivao da će nas tako tretirati. Obavili smo intervju za IHF, razgovarao sam s ljudima iz nacionalnog saveza brazilske reprezentacije, komentirali igranje njihovih igračica u Europi. Izrazili su veliku želju da netko od trenera dođe tamo raditi. Nismo zatvorili vrata, rekli smo da smo ovoga časa u drugom projektu. Tražili su od nas mišljenje je li dobro da su njihove igračice ovoga trenutka u Hypu, jer ih dobro poznajemo, gdedali smo Ligu prvakinja, a njima je to daleko. Iznijeli smo im pozitvne dojmove i rekli da je dobro da su te igračice došle u Beč, u Europu, stekle su iskustvo u Ligi prvakinja i da im je to dobro došlo i rezultiralo je time da su ušle u borbu za sam vrh u SP. Iako su bili domaćini, ali to nije presudilo, rukometašice su im dobre i očito da je to imalo svog smisla, to nastupanje u Europi.
– Zanimanje su pokazali i drugi?
– Imali smo i začuđujuće dobar tretman od Danaca, danske televizije i novinara, jer smo izbacili iz Lige prvakinja njihovog Viborga, ali imao sam priliku za dansku televiziju dati svoje viđenje i prognozu prije utakmice između Danske i Švedske i nakon utakmice također razgovarati s njima. Ostavili su na mene dobar dojam, ipak smo bili zapaženi vani, u svijetu, ljudi poštuju i cijene naš rad. Za IHF sam razgovarao za web stranice, s obzirom na to da sam bio trener iz Europe, o mojim pogledima na organizaciju SP-a, je li dobro što se odvijalo u Brazilu i općenito o pogledima na razvoj rukometa. Rukovodstvo IHF zvalo me je na jednu konferenciju kad su naše reprezentativke bile na zagrijavanju, pa sam dao veći intervju.
– S našom reprezentacijom?
– Odlučili smo se da reprezentativkama damo mir, nismo hjteli biti u hotelu gdje su bile naše djevojke. Imaju svojeg izbornika i svoj program. Djevojke su se javile, pozdravile i jednako tako pozdravili smo se s ljudim iz vodstva našeg saveza, ali nismo komunicirali niti razvijali nikakvu suradnju oko samih utakmica ili natjecanja. Njihov je to izbor, nisu nas vjerojatno trebali. To je njihova odluka, poštujem.
ANALIZA NASTUPA PODRAVKINIH RUKOMETAŠICA
– Dobro, nama je sve jasno. No, zanima nas kako ste zadovoljni igrom naših, Podravkinih igračica?
– Ne znam otkud krenuti. Bile su važan dio reprezentacije. Možda je važno napomenuti: jedna smo od rijetkih reprezentacija koja nije imala ni jednu ozlijeđenu igračicu. To je dobro i još jedanput se imam priliku zahvaliti Bojanu Golubu (govorim o igračicama Podravke), inače skoro sve reprezenzacije imale su ozlijeđene igračice i čak ih slale doma. Bilo je teških ozljeda, križnih ligamneata. Naše su rukometašice vratile žive i zdrave i dosta su sudjelovale u toj igri. Miranda Tatari je bolje igrala Ligu prvakinja, nego Svjetsko prvenstvo. Razlog ne znam, nisam bio involviran unutar reprezentacije. Povukla je kad je trebalo, mogla je možda i zeru bolje. Zebić, bivša naša igračica, odigrala je odlično, Pušić, ono što je dobila odradila je korektno, da je i ona nastupala možda više vjerojatno bi i bolje odigrala. Za Gaće mi je žao, jer smatram da je Gaće u vrhunskoj formi. Nema veze tko gdje igra, Jovetić je u Budućnosti, dobro je krilo, ali mislim da je Gaće ovoga časa trebala imati veću minutažu i onda bi opravdala moju tvrdnju. Horvat je bila na razini igara u Podravki Vegeti ove sezone u Ligi prvakinja. Očito je sve to na njoj ostavilo traga i nije to Hovat onakva kakvu smo očekivali. Ne znam što se događa, ali mislim da je bila malo bolje da bi to puno pomoglo reprezentaciji. Po mojem mišljenju odigrala je dobru utakmicu s Rumunjskom, gdje je presudila s dvije dobre asistencije i golom na kraju da smo ostvarili cilj koji smo htjeli, ali mislim da ona ima kapacitet za puno više. Petković je igrala jako malo, minutažu koju je dobila iskoristila je. Milanović Litre, ne znam, nije bila na razini. Nisam baš prezadovoljan, iako je njezina minutaža bila dosta čudna, malo je igrala obranu, malo napad. Pri tome moram pohvaliti malu Ježić. Ona je apsolutno iznenađenje, ne samo za nas, nego i za strane medije, koji su me pitali konkretno o njoj, s obzirom na to da je dobro poznam. Uveo sam je, naime, u kadetsku reprezentaciju kad je još igrala u Novom Vinodolskom i kad sam šest godina bio trener i mislim da je ona jedna prava mala sportašica, koja je zaslužila reprezentaciju. Još puno mora napredovati i stasati, ali svoju je ulogu opravdala stvarno dobro. Možda se trener odlučio više davati njoj priliku u napadu nego Vesni Milanović Litre. No, ne znam, možda se u ključnim utakmicama trebalo više u obrani osloniti na Vesnu, pa bi vjerojatno njen učinak bio bolji. Golmanice, ukupno gledano, na prvenstvu nisu bile na razini koja je potrebna da se dođe do velikog rezultata. Sigurno da su i Grubišić i Jelčić iskusne golmanice, pa Žderić, imaju stvarno kapacitet za vrhunske stvari, ali nisu bile na uobičajenoj razini kako smo naivkli od njih. Da je bilo veće njihove podrške, možda bi rezultat bio veći.
TOLIKO SMO MALI DA NIJE ISTINA DA MORAM UVIJEK BITI U VRHU
– Osim gledanja rukometa, što ste još radili vi i Ivan Pal, ipak ste bili tamo tjedan dana?
– Uspjeli smo nešto vidjeti. Međutim, za vidjeti Sao Paolo trebalo bi puno više vremena, s obzirom na veličinu grada. Imali smo čak i ponudu da odemo 400 kilometara u untrašnjost Brazila vidjeti plantaže kave, grožđa i drugog. To su kilometarske plantaže, prostiru se čak u dužini 70 kilometara, ali nismo imali vremena s obzirom na obaveze na utakmicama. U gradovima su velike gužve i za jedan obilazak 20 kilometara u gradu potrebno je barem dva do tri sata vremena. Dakle, osim odlaska u dvoranu i povratka u hotel, samo smo malo uspjeli vidjeti Sao Paolo i odmarati se u hotelu. Bilo smo u rukometnom kolu. Nismo htjeli propuštati utakmice. Gledali smo po tri utakmice dnevno u nizu, Jedan dan smo otišli u Santos udaljen 50-ak kilomteara, na što smo potrošili cijeli dan, da vidimo malo i drugu grupu. Sretan sam da smo sve to vidjeli i mogu reći da smo zreliji i pametniji. Kad jedanput odeš tako daleko i vidiš to sve, drugačije razmišljaš. Ponavljam, toliko smo mali i nije istina da uvijek svagdje trebamo biti u vrhu.
– Onda: jeste li vidjeli koju Brazilku za Podravku?
– Sigurno je Svjetsko prvenstvo veliko tržište i sigurno ima potencijala i igračica koje bi bile zanimljive za Podravku, ali sad smo u normalnim razmišljanjima i prioritet nam je da moramo zadržati svoje igračice. Kad to uspijemo napraviti, onda možemo razmišljati o eventualnom angažiranju igračice koja bi nas pojačala za iduću sezonu.
HRVATI U BRAZILU
O ”hrvatskom pitanju” u Brazilu.
– Bilo je puno Hrvata. Jednostavno: bili su toliko sretni što su nas vidjeli da nisu znali od sreće što bi nam pružili. Ne možemo mi to ni shvatiti, što to znači za za nekoga tko ode i živi negdje 60 godina! Sretali smo ih, uspostavili kontakte, pa smo im učinili i mi neke usluge, nosili smo im darove za rođake u Zagreb: to su stariji ljudi i puno im znači dobiti brazilsku kavu ili neke druge sitnice na dar za Božić. To je bilo krasno iskustvo i bilo je dirljivo, stvarno jako dirljivo.
PONOSNI SMO NA SUCE MILOŠEVIĆA I GUBICU
U nečemu smo ipak bili u finalu. Sudio je, naime, hrvatski rukometni par Borsi Milošević i Matija Gubica.
– Moram isktaknuti vrlo dobru i korektnu suradnju s našim sucima Borisom Miloševićem i Matijom Gubicom. Popili smo kavu, a domogli smo se i nekih DVD-a utakmica koje su oni sudili. Iznenadili su svojim pristupom i kvalitetom cijeli svijet. To polufinale i finale SP odsudili su perfektno. Hrvatska je dobila jedan važan rukometni faktor, sudački par koji je i te kako bitan na tako velikim natjecanjima. Suditi još i finale – za svaku pohvalu! Nadam se da će napredovati i da ćemo ih vidjeti i na Olimpijskim igrama.
Hrvatska može biti ponosna na njih, dodajemo i mi. Ali i na udio većine Podravkinih igračica.
Razgovarao Ivo Čičin-Mašansker