(Objavljeno 8. lipnja 2010. godine)
Rukometašice Podravke Vegete i vodstvo doživjeli su pri povratku s Final Foura u Podgorici pravu dramu. Zbog prometne nesreće pješačilo se sa stvarima 4-6 kilometara cestom Podgorica – Bar.
Kako je zrakoplov Croatie airlinesa letio u ponedjeljak poslije podne, Podravka Vegeta je nakon nedjeljnog završetka natjecanja ostala u hotelu do ponedjeljka u podne. Mini-bus je krenuo u 12 sati prema restoranu Jezero na Skadarskom jezeru, gdje su rukometašice bile gošće šefa Podravke u Crnoj Gori Davida Habijana. Nakon ručka oko 14,20 sati krenulo se prema zrakoplovnoj luci Golubovci, koja se nalazi relativno blizu. Nakon desetak minuta vožnje autobus je morao stati zbog kolone vozila. Nije se znalo koliko je dugačka kolona i što se dogodilo. Cesta je uska, mjesta sa strane gotovo da i nije bilo, jer je s jedne strane pruga Beograd-Bar, ili su s druge strane uglavnom kanjoni, a teren je u Crnoj Gori kamenit, gorovit. Podravkin autobus stao je ispred mosta preko Morače.
Kako su naprijed u autu sjajnog domaćina gospodina Habijana bile, tada još v.d. direktorica, Božica Palčić i tajnica Ljerka Vresk, stigle su informacije o prometnoj nesreći u kojoj je kamion naletio na dva motora, jedan motorist poljske narodnosti je poginuo, a drugi teško ranjen. Izgledi za prolaz minimalni, jer su se po lijevoj traci počeli vraćati prema Podgorici oni koji su bili na čelu kolone. Nastao je totalni prometni kaos. Policija nije propuštala vozila ni u jednom pravcu, kod mjesta nesreće obavljala je uviđaj i jasno je da se preko tog terena nije moglo voziti.
Zrakoplov je trebao poletjeti u 16,15 sati, a u 15,15 još su sve Podravkini putnici bili u autobusu. Onda je David Habijan naručio taksije, koji su se sporednim puteljcima probili blizu kraja kolone na drugoj strani. Rukometašice i vodstvo oprostili su se od autobusa i sa svim stvarima uputili po cesti prema taksistima. Policija je prvo uputila na hodanje po željezničkoj pruzi, kako se ne bi uništili dokazi na mjestu nesreće, ali sve se poremetilo kad je naletio vlak: tko u grabu, tko na cestu. I onda je uslijedio ubrzani marš u kojem je na čelu kolone bila visoka Penezić, a na začelju Božica Palčić, vodeći brigu o glasnogovorniku kluba, piscu ovih redova. Kojemu baš taj dio nije nepoznat, jer je u bivšoj vojsci bio u Baru i put od Bara do tadašnjeg Titograda prošao pješke. Tako vam je bilo nekoć. Hodalo se i hodalo, da bi na kraju čelo kolone odmaknulo, a začelje se prvo domoglo taksija, jer su vozila baš naišla u trenutku kad su zadnji članovi ekspedicije došli do nekog rijetkog ugibališta, gdje su taksisti došli nekim puteljcima.
Ljerka Vresk je za to vrijeme komunicirala sa zrakoplovnom lukom, a sretna je okolnost bila što je i zrakoplov iz Zagreba kasnio 20-ak minuta, no sve je bilo na volji kapetanu zrakoplova: hoće li čekati dolazak Podravke, ili će se boravak produžiti do srijede kad avion leti za Zagreb, ili tražiti nekakva povoljna zrakoplovna veza iz Dubrovnika (udaljenog 170 km).
Slobodni taksiji i jedan dobronamjerni crnogorski vozač privatnim automobilom, pokupili su ostatak ekipe i došli do zrakoplovne luke, gdje su čekiranje, pregled, i ulazak u zrakoplov bili savršeno organizirani uz punu suradnju aerodromskog osoblja i policije.
U 16,30 sati ekipa je smještena u zrakoplov. Vidjevši u kakvom su stanju podravske maratonke i maratonci, stujardese u odmah podijelile po čašu vode.
U aubotusu (”Mirkobusu” Podravkinog Mirka Franje) za Koprivnicu odlično raspoloženje. Nitko se nije žalio na ozbiljne poteškoće koje su se dogodile na putu, uz žaljenje što je nesreća na cesti završila smrtnim slučajem.
Svitlana Pasičnik Cvita rekla je:
– Kakav je to doživljaj bio, imat ćemo što pričati dva dana. Ma što dva, tri dana.
Marta Žderić je izjavila da uopće nije bilo teško, mada se imalo što ubrzano hodati, pa i uzbrdo. Spominjala se i neka zmija na putu vezano uz kapetanicu Mirandu. Dobar posao odradili su i g. Habijan i Ljerka Vresk, a i Mato Matijević je pokušao preko zagrebačko-koprivničke veze, aviomehaničara starog Koprivničanca Kolarića, čestog pratitelja na putovanjima čarterom, dogovoriti da avion – malo kasni. Ma što to značilo.
Kad se stjuardesa ispričavala putnicima zbog kašnjenja Q400, čuli smo Mirandu Tatari: Mi bi se vama trebali ispričati.
Nakon svega, i osobite brige za starije, u utorak na treningu smo saznali da je dosta nevolja (prehlade, križa) bilo među mladima. Ni vrag da na starijima svijet ostaje!
Glasnogovornik i kroničar uspjeha i nesupjeha
Ivo Čičin-Mašansker
{vsig}reportaze/2011-04/{/vsig}
{vsig_c}0|01.jpg|Idila na Skadarskom jezeru, a poslije utrka s vremenom{/vsig_c}
{vsig_c}0|02.jpg|Autobus je stao na mostu na Morači (snimljeno mobitelom){/vsig_c}
{vsig_c}0|03.jpg|Trener Mato čeka razvoj situacije{/vsig_c}