Nekad je u Podravkinom dresu bila nezaustavljiva, po mnogima je najbolja hrvatska rukometašica novijeg doba. Danas je Snježana Petika zaposlenica Podravke i trenerica mlađih uzrasta u koprivničkom rukometnom klubu, vodi treću ekipu koja se natječe u sjevernoj skupini Treće lige, a na nedavnoj završnici PH za djevojčice rođene 1998. i mlađe u finalu su njene igračice s jednim pogotkom razlike poražene od Sinja te nisu uspjele obraniti prošlogodišnji naslov.
Slušaju li cure?
– Naravno da slušaju. Mogu ih pohvaliti i reći o njima sve najbolje. Naravno da imamo i nekoliko cura koje bi mogle još i bolje raditi, uložiti više truda, ali s vremenom ćemo i to dovesti u red.
Kako je novca sve manje, ima li među vašim djevojčicama potencijala za prvu ekipu jednog dana?
– Nikad ne možeš znati hoće li netko postati igrač, a nadam se da će iz te škole već jednom početi izlaziti igračice za prvu ekipu da baš ne moramo kupovati cijelu postavu od lijevog do desnog krila. Nadam se da će biti dovoljno kvalitetne da se sa strane dovedu jedna-dvije vanserijske igračice, a da jezgra budu domaće cure. Ja se nadam, a hoćrmo li u tome uspjeti ili ne, vrijeme će pokazati.
DANAS JE ZANIMLJIVIJE
Vidite li se u budućnosti i kao trenerica u seniorskom uzrastu?
– Zasad ne razmišljam o tome, iako sam puno puta u životu rekla da nešto neću, pa sam jezik pregrizla. Neću reći da ne bi nikad, ali taj posao nosi više stresa, više obaveza. Tko zna, u budućnosti, ako ne bum prestara.
Koliko se rukomet promijenio u odnosu na vrijeme u kojem ste vi igrali?
– Definitivno jako puno. Neki kažu na bolje, neki kažu na lošije. Meni se više sviđa ovaj stil igre, ali neki kažu da ovaj stil igre nema svoju čar i ljepotu, da im se više sviđao onaj stari, gdje su bili jači individualci, gdje se to više baziralo na individualnim kvalitetama, na rukometnim elementima. Danas se igra više svodi na to trčanje, kontra, polukontra, brzi centar. Meni je zanimljivije gledati današnji rukomet.
Je li Podravka danas na dobrom putu?
– Vjerojatno je, ali problem je u tome što je previše promjena i rotacija igračica. Ipak treba vremena da uigraš jednu ekipu, da se aklimatiziraju i te nove cure. U novoj sezoni trebalo bi biti dobro, jer nam je prva postava nam je ostala na okupu. Mislim da bi mogli i trebali napraviti iskorak.
Tog iskoraka već dugo u Koprivnici nema. Je li problem u novcu, kojeg u Györu, Ljubljani, Podgorici i drugdje ipak ima više?
– Nije uvijek najvažnija stvar novac. Lovom možeš kupiti super igračice, ali nije ti to garancija da ćeš napraviti rezultat. Važno je da pogodiš prave igrače koji ponekad nisu i najskuplji. Evo, Krim je imao odličnu ekipu ove godine, od Grubišić, Penezić, Franić, Mehlmann do Aćimović, masu tih odličnih igračica, a što su napravili, ništa. Otišli su u taj drugi krug, i dalje ništa.
Kako onda do uspjeha, koja je formula?
– Možeš ti natrpati koliko god hoćeš super imena, ali ako tu nema zajedništva, da svi dišu za jedan cilj, teško je doći do rezultata. A to ti novci nikad ne mogu dati. Ili moraš stvoriti, ili moraš imati gro domaćih igrača. Uvijek kažem da srce ekipe ili najvažniji igrač mora biti domaći. Jer, kad ti treba, on će ti povući, izvući će utakmicu, jer ipak on živi za taj klub, živi u tom gradu, mora ostati i dalje živjeti. A čujte, stranac svoje i ode. Ne zamjeram nikome ništa, ali stranac ne živi za taj klub, njemu je to ”danas jesam, sutra nisam”. Čast iznimkama.
Je li vama žao što niste otišli u inozemstvo?
– Da, sada da.
NEMOGUĆI IZBORI
Iz sportskog ili nekog drugog razloga?
– Nekog drugog, o kojem nećemo sad.
Bilo je prilike?
– Naravno da je bilo. No, ja sam živjela kao u vati, izolirana na neki način. Da sam razmišljala o tome, vjerojatno bi se nešto našlo, ali nikad nisam ni razmišljala.
Tko je za vas najbolji rukometaš svih vremena?
– Meni je smiješno kad se ide tražiti najbolji igrač ili igračica svih vremena, jer je svaki igrač u svom vremenu bio najbolji, i tko je taj da to sad određuje ukupno. U tom vremenu se igrao takav rukomet, i on je bio najbolji u tom vremenu. Sad se rukomet modernizirao, otišao je naprijed. Naravno da će danas preko interneta svi glasati za Balića, svi znaju Balića jer igra danas, teško će se sjetiti nekoga tko je igrao pred 20, 30 ili 50 godina.
OSTAVITI ŽIVCE DOMA
Dobro, a koja je trenutno najbolja svjetska igračica?
– Naša Penezić mi se sviđa, iako mislim da može biti i bolja, malo kompletnija. Nisam previše gledala Lekić, kažu da je dobra. Heidi Löke rastura na pivotu, zabija po 10 golova na svakoj utakmici, vrijedna je pozornosti. Görbicz? Malo je ima, malo je nema. No, na zadnjem SP je Penezić bila bolja od svih za klasu.
Mogu li Hrvatice otići u London?
– Definitivno mogu!
Što im neodstaje za odličje?
– Ne mogu ja sad pričati što njima nedostaje, otkud znam kako one dišu, ali mislim da bi morale shvatiti da u reprezentaciji nema podjele, da nema toga da svaka za sebe misli da je zvijezda. One su tamo sve s jednim istim ciljem, a svi se kunu da je kruna svačije sportske karijere odlazak na Olimpijske igre. Ako je tako onda moraš podrediti svoj egoizam, svoje probleme sa živcima i ostalim, sve to moraš podrediti ekipi i osobno mislim da bi bio neuspjeh da ne u London s obzirom na to kakvu imamo skupinu i kakve pojedinke u ekipi.
O ODNOSU PREMA SPORTU…
Kao sportaš ne vidiš pola toga što se događa oko tebe
Petika priznaje da je tek nakon aktivne karijere počela više primjećivati odnos države prema sportu…
– Dok si ti profesionalni sportaš, relativno si dobro plaćen, pogotovo u naše vrijeme. Živiš od treninga do treninga i malo je vremena za razmišljanje o svijetu izvan tog rukometa, kao da si uekakvom balonu, Tek kad sam prestala igrati saznala neke stvari za koje nisam imala pojma, a događale su se oko mene. Ostaneš iznenađen, pa se pitaš gdje si to bio, u kojem si to svijetu živio. Činjenica je da nam je sad teže, nego u vrijeme dok sam ja igrala, a bit će još i gore, bojim se.
Na koji način ljudi na vlasti mogu pomoći sportu i sportašima?
– Dosta se krećem među kolegama trenerima koji rade s djecom i mislim da bismo se svi skupa morali početi bazirati na rad s mladima, pogotovo što će biti sve manje novca. Svi smo svjedoci toga da nam kvaliteta u Hrvatskoj sve više i više pada, htjeli mi to priznati ili ne. Neke sredine imaju novca, imaju i uvjete, dvorane, ali se radije ulaže u nogometne klubove i igrače koji dođu odigrati jednu utakmicu tjedno, a nema se novca za jednog trenera koji bi prvih nekoliko godina mogao raditi i s muškom i sa ženskom djecom. Koliko sam čula, u Skandinaviji tako i počinju raditi. Nitko mi ne može reći da se tog jednog trenera ne može platiti dvije-tri tisuće kuna mjesečno.
O TRENIRANJU KĆERI…
Tena se mora truditi više od ostalih
Pod Petikinom trenerskom rukom i njezina je 12-godišnja kći Tena. Kako je trenirati vlastito dijete?
– Njoj nije lako jer zna da si ne može dopustiti ono što si neke druge cure ponekad mogu. Ona se uvijek mora truditi više, a možda je i previše opterećujem s tim. Druga stvar, uvijek će ljudi reći „ti igraš zato što ti mama daje“, a to kod mene apsolutno ne prolazi. Tena će igrati ako bude zaslužila igrati, a mogu reći da s njom imam manje strpljenja nego s ostalim curama baš zbog toga da netko ne bi rekao „ti svoje dijete protežiraš nauštrb nekog drugog“. U ekipi koju ja vodim ima skromnu minutažu, ali ona i nije u godištu kojeg ja vodim. Više igra kod Đurđice Zečević u mlađoj ekipi, a kod mene samo dok za to postoji mogućnost. Da sam sretna, baš i nisam, ali ona odskače od svog godišta i na neki način bi se stopirala da ne igra nimalo kod mene. Ima jak šut, ima sve predispozicije, ali vidjet ćemo koliko daleko može. Još je malo muči voljni moment, nije se baš pretrgla od rada, ali ima još vremena. Nisam opterećena time, bez obzira ne to što nekad planem. Ne smije mi reći da je boli, kažem joj neka trpi ako hoće igrati rukomet, a ako neće, neka ode plesati. I tu je sav naš razgovor po tom pitanju završen.
Mi smo bile slow-motion za današnji rukomet
Sjetite li se ponekad 11. svibnja 1996. godine, kad ste pred prepunom koprivničkom dvoranom u zrak podigli pehar namijenjen europskim prvakinjama?
– Prije godinu dana sam prvi put pogledala snimku te finalne utakmice s Hypom. Dobila sam DVD na poklon od jednog navijača, ali nisam odmah pogledala, jedno vrijeme stajao je doma, a kad sam pogledala, bila sam si smiješna! Sve smo bile smiješne naspram ovog danas, pogotovo dok gledaš taj skandinavski rukomet. Pa mi smo za njih bili usporena snimka, slow-motion!
Jesu li vam možda krenule suze na kraju utakmice?
– Nije bilo emocija, previše je vremena prošlo. Ali stvarno ne znam zašto nikad prije nisam pogledala tu snimku!
(Preneseno iz Sportskih novosti, autor Goran Čičin-Mašansker)