Vratarka koja je od srpnja ove godine pojačanje Rukometnog kluba Podravka Vegete svoj će 25. rođendan pamtiti zauvijek i to zato što ga je u Thüringeru proslavila fantastičnom pobjedom svoje ekipe koja joj je poput obitelji. Upravo su ta energija i atmosfera bile tajni sastojci emocija koje su eksplodirale odličnim Jovaninim obranama, a potom i krasnim akcijama momčadi. Bio je ovo više nego savršen dan za Jovanu koja je za rođendan skromno poželjela Podravkinu pobjedu na startu europske sezone.
Još malo o našoj Jovani koju rado zovemo Zmajče…
Foto: Ivan Brkić
Kad nije na rukometnom terenu najviše voli čitati knjige i to misterije, a tako često i krati vrijeme na dugim putovanjima na gostovanja. Toj bi aktivnosti pripisala i gledanje filmova, ali i serija. Posebno ju vesele šetnje prirodom zbog čega je izuzetno sretna što je u srpnju baš ona postala pojačanje na vratima RK Podravka Vegete jer joj Koprivnica kao mali grad nudi mogućnosti uživanja u ljepotama prirode.
– Ovdje se osjećam super, a atmosfera u ekipi je sjajna. Sad se već dobro poznajemo, a trener Zlatko Saračević izvrsno prenosi znanja i mogu reći da sam jako zadovoljna, a tu su i prvi rezultati i sada moramo hrabro dalje – kazala je Jovana koja dodaje kako svoj velik doprinos ovoj dobroj sportskoj priči daju i ostali članovi stožera gdje je posebno istaknula Barbaru Stančin trenericu vratarki.
Jovana je u rukomet krenula sa osam godina u školi rukometa Zemun i najprije je igrala lijevo krilo, a to što je postala vratarka sretna je priča koja se dogodila slučajno i traje do danas.
– Golmanica nam se nije pojavila na treningu i trener je zamolio da je zamijenim što sam i učinila, nakon toga sam se odvažila pitati mogu li nastaviti braniti jer mi se jako svidjelo, a trener je naravno jedva dočekao i tako je počela moja sportska priča – kazala je Jovana koja je u svojoj karijeri dobila i nadimak koji jako voli ‘Zmajče’.
Nakon Zemuna zaigrala je za ZRK Maks Sport Nova Pazova, a poslije prešla u Radnički Kragujevac. Dva inozemna kluba koja su prethodila potpisivanju ugovora s RK Podravka Vegetom jesu danski klub Randers i mađarski Kecskemet odakle je u srpnju došla u natrofejniji ženski rukometni klub Podravka Vegeta. Što se tiče rukometa svjesna je kako je najveći fokus na ženski rukomet u Mađarskoj jer ima dosta klubova koji su jako blizu jedan drugome i dosta je jaka liga pa se stoga puno lakše nose s teškim europskim utakmicama.
– Tamo je konkurencija jaka i često su utakmice neizvjesne i teške te ne možeš nigdje otići sa sigurnošću da ćeš utakmicu dobiti. Tu kvalitetu prate i Danska i Francuska, a u posljednje vrijeme i Rumunjska, sve redom zemlje koje izuzetno velik novac ulažu u rukomet – kazala je Jovana koja uopće ne žali što je za svoj klub izabrala baš RK Podravka Vegetu.
Baš zbog slabije hrvatske rukometne lige sve su misli bile usmjerene na Ligu prvakinja, a od kvalifikacija do danas stepenice i apetiti definitivno rastu.
– Pokazale smo da želimo i možemo igrati Ligu prvakinja – kazala je Jovana koja je na svoj rođendan sjajno čuvala vrata Podravka Vegete, ali se i iznimno ponosi neustrašivom obranom koju je igrala njezina ekipa.
Kada je riječ o uzorima Jovana najviše gleda taktike i tehnike u ženskom rukometu.
– Iako je muški rukomet uvijek jači mislim da se razlikuje od ženskog jer žene imaju drugačiji pristup na terenu i unose više kreativnosti i razmišljanja dok je u muškom rukometu osim taktike važna i snaga koja nije u toj mjeri zastupljena kod žena – kazala je Jovana kojoj je životni i sportski uzor Novak Đoković za kojeg smatra da je odličan sportaš i čovjek.
Foto: Ivan Brkić
Jovana voli kuhati i vrlo je vješta u kuhinji, a najradije bi za najbliže prijatelje pripremila neki laganiji ručak s piletinom i raznim umacima. Svakako je vješta u pripremanju gibanica koje su tradicija tamo gdje je rođena. Njezine kulinarske sposobnosti djelomičan su rezultat njezinog ranog odlaska od kuće zbog profesionalnog sporta te je kao i većina drugih sportašica i sportaša brže odrasla i postala samostalnija.
– Nije bilo lako otići od kuće, ali ako sam to odabrala znam da će se jednog dana isplatiti. U sportskom je životu važno u potpunosti dati sebe i kolektivu u kojem radiš igraš i sredini u kojoj živiš i jednostavno dati sve da bi bili najbolji – rekla je Jovana.
Obrazovanje je nešto što često ostane zapostavljeno kada je riječ o profesionalnom sportu, a s obzirom da se Jovana također dosta selila upisala je fakultet koji zasad miruje.
– Ja sam upisala fakultet jer znam koliko je bitno obrazovanje, a zbog povreda se u bilo kojem trenutku profesionalizam može prekinuti. Smatram da uz profesionalne karijere moramo probati završiti nešto tako da sam ja upisala višu trenersku školu no zbog stalnih odlazaka to još uvijek stoji. Najviše bih voljela raditi s malom djecom u školi rukometa – kazala je Jovana koja bi jednog dana voljela otvoriti svoju malu ‘kavanicu’ u kojoj bi se okupljali sportaši, a zidove bi krasili dresovi njezinih prijateljica i prijatelja sportaša.
Zasigurno bi se tamo našlo i nekoliko dresova njezinih suigračica iz Koprivnice pa joj za kraj samo možemo poželjeti da kroz život i nakon rukometa kroči jednako smireno i realno te da ostvari sve svoje snove, a mi joj želimo da nas u narednim godinama i dalje oduševljava svojim sjajnim obranama i karakternim kvalitetama.
