Marko Brezić, pomoćni trener Podravka Vegete, dolazi iz zagrebačkog Črnomerca, a u rukometu je od 1998. godine kada je ‘krenuo’ kao tehniko u Lokomotivi. Oduvijek ga je interesirao sport, a pošto zbog zdravstvenih razloga sam nije smio trenirati i profesionalno se baviti, uz rukomet je ostao vezan upravo kao trener.
No, nije sve išlo ‘glatko’. Krenuo je sakupljati lopte te se istovremeno bavio različitim tehničkim stvarima, nakon čega je malo po malo počeo ‘hodati’ po vikend seminarima za mlađe dobne kategorije, čime je dobivao privremene licence. ‘Stigla’ je 1991. godina, kada je imao 18 godina te je u Lokomotivi profesionalno preuzeo U12 rukometašice, a njegova karijera se zakotrljala. Do 2003. godine radio je u kadetskoj, juniorskoj i seniorskoj reprezentaciji Hrvatske, kao pomoćni trener, tehniko, team manager ili što je već trebalo. Diplomirao je 2005. godine na Višoj trenerskoj školi na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, da bi 2018. položio za EHF Master Coach licencu, a sada su iza njega 33 godine karijere.
Učio od svakoga, a iza njega je bogata inozemna karijera
– Imao sam sreću da sam radio s jako puno ljudi koji su ostavili velik utjecaj i trag. Prvi trener s kojim sam radio bio je Zoran Mlinarić uz kojeg sam naučio prve, opće trenerske korake. Uz njega, izdvojio bih Vatromira Srhoja, Slavka Bralića, Nenada Šoštarića, Borisa Dvoršeka, Nedeljka Lalića, Josipa Ćosa Milkovića, Ivicu Obrvana, Abasa Arslanagića, Mirka Bašića i Velimira Kljaića – rekao je u uvodu te spominje kako nije imao klasičnog uzora, već je gledao i učio od svakoga, kao i na svojim greškama.
Osim trenerskog iskustva kojeg je stekao u Hrvatskoj, tijekom karijere radio je u Kataru, SAD-u, Njemačkoj, Finskoj, Poljskoj, Norveškoj, Italiji…
50. rođendan u znaku novog trenerskog izazova
50. rođendan prošao mu je u znaku novog trenerskog izazova u Freibergu, gdje je potpisao ugovor za HSG Freiberg koji se nije nalazio u dobroj situaciji, odnosno, bio je na 14. mjestu domaćeg prvenstva koje se sastojalo od 16 ekipa. Ekipi je prijetilo ispadanje, bio je siječanj 2023. godine te su se već nazirala ‘požarna’ rješenja. Nakon dolaska Brezića, na kraju se Klub spasio od ispadanja, zavladala je sjajna atmosfera te optimizam uoči nove sezone s uigranom ekipom. No, pet mjeseci kasnije, iz Freiberga odlazi jer je primio, kako je sam rekao menadžeru HSG-a, ponudu glavnog trenera vrhunskog kluba iz svoje domovine. Freiberg mu se zahvalio i poželio sve najbolje u budućnosti, a Brezić se zaputio u Koprivnicu.
Preuzeo je funkciju pomoćnog trenera, a pozvao ga je trener Obrvan da mu bude pomoćnik pošto su već ranije imali sjajnu suradnju. Također je već i prije dolazio u Koprivnicu, ali kao član suparničkog tabora, a njegova sestra Mateja je igrala za Podravku.
– U Hrvatskoj u muškom rukometu imamo posložene klubove Zagreb i Nexe, u ženskom rukometu je to Podravka i možda još neki klub u manjem obliku. No, Podravka je tu broj jedan, ne samo po igračkom kadru, već logistici i svemu što čini jedan klub. Kada me je trener Obrvan nazvao i pitao bih li ja htio doći ovdje, zadrška je trajala vjerojatno sekundu. Takav poziv se ne odbija i odgovor je bio ‘Da, dolazim. Prekidam ugovor.’ – osvrće se Brezić na situaciju u hrvatskom rukometu pa opisuje razliku između rukometa prije i danas.
Dinamika sporta se promijenila
– Rukomet se prije, baš kao ostali loptački sportovi, više igrao na tzv. umjetnost. Davao se značaj fizičkoj pripremi, brzini i snazi te je to činilo jedan zatvoreni krug. No, ranije nisu toliko bili izraženi fizički detalji kao što su to danas. Nekada se znalo da su krila bila niža, mala i brza, vanjski igrači visoki, a pivoti jaki. Danas možete imati ekipu u kojoj su svi iste visine. Sve se to, možemo reći, izmiješalo te je veći naglasak na fizičkoj snazi i brzini. Različiti čimbenici, kao što su u pripremnom periodu sprave i vježbe koje sve to ubrzavaju, kao i video analize, doprinijeli su da se rukomet razvije. U krajnjem slučaju i pravila koja sada postoje, a nekada nisu. Primjerice, brzi centar, dok se s druge strane nekada trebalo pričekati da se svi igrači vrate na svoju polovicu pa je tek tada mogao započeti napad. Danas toga više nema, odmah se juri. Rukomet se ubrzao te je danas jači i eksplozivniji nego prije. Također, puno je napredovao i s tehničke strane – elaborirao je pomoćni trener Podravka Vegete.
Osjećaj Lige prvakinja ulijeva strahopoštovanje
– Moj posao uključuje sve što je potrebno u vezi treninga, od pripreme do odabira rekvizita, praćenja vježbi, sudjelovanje kod izvođenja određenih vježbi kao podrška treneru i samim igračicama. Nakon toga video analiza te priprema videa za prezentaciju i dobar dio poslova koji nisu izravno vezani uz ili oko treninga. Riječ je o kompleksnom, bolje rečeno zahtjevnom poslu jer se Klub natječe u najvišem rangu u Hrvatskoj i Europi, što iziskuje više posla i preciznije pripreme – govori Brezić pa na pitanje, kakav je osjećaj biti na klupi kada je utakmica Lige prvakinja, pogotovo neizvjesna, kroz smijeh odgovara da broji minute kako bi što prije prošle.
– Osjećaj je to koji ti ulijeva strahopoštovanje prema atmosferi te tvojoj i protivničkoj ekipi. Želiš i moliš se da sve prođe bez problema te da ekipa bude na visokom nivou i da sve funkcionira. Osjećaj je to koji se treba zaslužiti te je to nešto neopisivo za onoga koji nije osjetio – smatra pomoćni trener Podravka Vegete.
Poseban dojam ostavile su utakmice protiv Nykøbinga i Storhamara koje su ‘otišle’ na različite strane. U šestom kolu najelitnijeg europskog natjecanja u posljednjoj sekundi dosuđen je sedmerac za Nykøbing kojim gošće uspijevaju poravnati na 27:27, čime Podravkašice ostaju bez pobjede. No, u osmom kolu, također na domaćem terenu, Katarina Pandža je sekundu prije isteka vremena sjajnim potezom postigla pogodak za treću pobjedu i veliko slavlje protiv Storhamara.
Lijepi trenuci daju elan i snagu da se ide dalje
– Protiv Nykøbinga kako se odvila utakmica, prevladao je osjećaj da se trebalo napraviti puno više, pritiskati da do toga ne dođe, no ispalo je kako je ispalo pa nakon toga osjećaš prazninu. Protiv Storhamara jedan totalno suprotan osjećaj, pobjeda u posljednjim sekundama. Kada gubiš tri razlike 11-12 minuta prije kraja te na kraju pobijediš s jedan razlike, to je osjećaj da ne znaš što si misliti, samo sjedneš na klupu i buljiš u prazno te se pitaš je li to moguće. To je ta čar sporta, lijepi trenuci. Svi se mi borimo da bude što više ljepših trenutaka koji daju taj elan i snagu da ideš dalje, da treniraš i budeš podrška kako bi tih trenutaka bilo što više. Također, utakmica u Bistriți je bilo nevjerojatna, kada su ih naše rukometašice zamrznule na 12-13 razlike gdje vjerojatno u povijesti kluba, Gloria nije bila u takvoj poziciji – govori Brezić pa otkriva dvije anegdote tijekom duge karijere.
U Meksiku nisu smjeli u šetnju, u Finskoj igrali u atomskom skloništu
– Kada sam bio s reprezentacijom SAD-a na kvalifikacijama za Panameričke igre, bili smo u Mexico Cityju u olimpijskom centru. Htjeli smo po danu otići u šetnju, no čovjek nam je rekao da ako sada izađemo, nikada se više nećemo vratiti jer oni ne mogu garantirati za našu sigurnost. Razlog je bio velik broj otmica Amerikanaca za koje zatim traže odštetu te se zbog toga ne može sigurno šetati po ulicama… Stoga smo se šetali samo po atletskoj stazi i sedam dana nismo izlazili iz olimpijskog centra jer nije bilo sigurnosti da nam se nešto neće desiti – govori Brezić pa ističe kako su u Finskoj igrali u atomskom skloništu.
– Kada sam bio u Finskoj i radio u Grankulla IFK-u, igrali smo utakmicu na igralištu u atomskom skloništu, 100 metara ispod zemlje. Sve je izbušeno u stijeni i kada sam prvi put išao, nisam vjerovao da tako nešto postoji. To je nešto što kod nas sigurno ne bi ‘prošlo’ – poručio je na kraju razgovora.
Kada smo ga pitali kako bi opisao samog sebe, kratko je poručio da je posljednji Mohikanac koji je čitav svoj život posvetio rukometu, i privatno i poslovno, pri čemu govori da je privatni život puno više trpio jer je sve podredio rukometu. Karijeru si je sam ‘gradio’, a često je dobivao upite kako pronalazi klubove izvan države, a ponekad i pitanje ‘Tko te to gura?’, na što bi uvijek odgovorio ‘Imam samo dobre prijatelje’.
