Kada se u Koprivnici rukomet počeo igrati 1955. godine, djevojke u kratkim hlačicama koje se bave sportom izazvale su veliku pažnju javnosti. Obični pasivni interes ubrzo je prerastao u navijačku strast, tako da su rukometašice svoje utakmice na otvorenom, prvo na šljaki pored Gimnazije, a zatim i na asfaltu Gradskog stadiona) igrale u ozračju koje se moglo rijetko gdje vidjeti. Na male tribine Gradskog stadiona znalo se natiskati i preko 2000 ljudi, a prvi europski nastup u ljubljanskoj dvorani Tivoli protiv nizozemskog Swifta pratilo je šest autobusa navijača. Podravka nije ostajala bez podrške ni kada je igrala u drugoj ligi, a 1980. godine navijači su se organizirali pod imenom Klub prijatelja Podravke. Stvarajući paklenu atmosferu i organizirajući gostovanja s više autobusa putovali su diljem Jugoslavije, te naposljetku u legendarnim kvalifikacijama u Zrenjaninu zajedno s igračicama izborili prvu ligu.
Ni u ratnom vihoru početkom 90-ih godina rukomet u Koprivnici nije stao – Podravka je pred punim tribinama osvajala prve trofeje u nezavisnoj Hrvatskoj te pobjeđivala velika europska imena. Navijači su organizirani pod imenom Kronikus, koje simbolizira tragičnu pogibiju mladog dragovoljca Ede Perušića koji je u rat otišao sa 17 godina. Frenetična atmosfera i veličanstvene pobjede obilježile su 90-te godine.
Godine 2002. navijači se ponovno organiziraju pod imenom Red roosters i najavljuju novi početak, a u narednim godinama Podravka je dospjela do finala Kupa Kupova i finala Kupa EHF. Na tribinama se pojavljuju prve velike zastave, lijepe koreografije i suvremeni mentalitet koji inzistira da mladim ljudima koprivnički rukometni klub bude na prvom mjestu.
Preseljenjem u novu dvoranu Gimnazije „Fran Galović“ klub i navijači sele se na novo sportsko borilište. Koprivnica je bila i ostala rukometni grad: nakon raspada kluba navijača Red roosters pojavljuje se nova generacija ljudi koja opet preuzima staro ime Kronikus koje i danas s ponosom nose.
Dečki i cure, mladi i stari – na dan utakmice svi su kao jedan te se navijajući na tribini bore za ugled kluba, grada i uopće rukometa koji je kao sport popularan tek ponegdje. Postoje veliki klubovi koji imaju trofeje, ali nemaju publiku. Na svakoj domaćoj utakmici i na gostovanjima diljem Europe (Mađarska, Francuska, Njemačka, Danska, Španjolska…) koprivnički navijači pokazuju da imaju srce koje uvijek kuca za klub – i kada se šivaju zastave i crtaju transparenti, i kada se oslikavaju murali po gradskim zidovima s ciljem podizanja svijesti da smo rukometna metropola.
U očima navijača i rukometnih zaljubljenika iz cijele Hrvatske Koprivnica uistinu jest metropola, a neizmjeran je ponos kada slika punih tribina iz koprivničke dvorane preko TV ekrana obilazi svijet. Koprivnička publika, od djeteta do starca, na svakoj utakmici pokazuje što znači imati srce i kako se voli klub – to je ono što nas čini velikima bez obzira na rezultat na semaforu na kraju utakmice.
