S malim zakašnjenjem objavljujemo dio fotografija s raftinga, što su ga u četvrtak upražnjavale rukometašice Podravke Vegete u sklopu priprema za novu sezonu. Kao što smo već napisali, raznolikim sportskim sadržajima razbija se monotoniju treninga u dvorani. Za njih organiziran rafting na Mrežnici u Donjem Zvečaju, preko putničke agencija Kanuking avantura.
Na raftingu je sudjelovalo 14 rukometašica na čelu s predsjednikom RK Podravke Krunoslavom Bešvirom, stručnim štabom (Neven Hrupec, Bojan Golub, Bojan Savić) i čak kancelarijskim osobljem (Zlatica Rušak, Snežana Patrčević).
Iz Donjeg Zvečaja autobus ih je odvezao do Generalskog stola i selu Keići nedaleko startnog mjesta. Tu su uzele potrebnu opremu za rafitng rijekom Mrežnicom u dužini 15 kilometara. S obzirom na ljeto i niski vodostaj trasa je druge kategorije, a vozilo se sigurnim Colorado čamcima za sedam osoba. Na trasi je 12 sedrenih barijera, tj. manjih slapova. Za svladavanje većih slapova vozi se znatno duža tura. Vožnja pod takvim uvjetima trajala je oko tri sata, uz povremena stajanja radi kupanja i odmora.
Na putu je bilo mnogo zgoda. Kako za snimanje u vodi i pod vodom treba posebni foto aparat, to su taj dio za nas obavili dečki iz Kanuing avanture, a naš foto aparat zabilježio je polazak i povratak.
DP RESTORAN CENTAR OKUPLJANJA I ODMORA
DP restoran s dugogodišnjom obiteljskom tradicijom (vlasnik Dalibor Vukmanić cijelo je vrijeme brinuo o Podravkinoj grupi i osobno služio ručak) u Donjem Zvečaju, smješten na staroj cesti prema Senju, usprkos odvođenja gostiju koje autocesta usmjerava u tipizirana, dosadna stajališta, odnosno benzinske crpke, postao je centar rekreativnih aktivnosti uz Mrežnicu. DP je i prenoćište i restoran za 240 mjesta u dvije odvojene sale i dvije odvojene terase. Kako se radi o gostima koji odlaze u prirodu ili se rekreiraju raftingom i biciklizmom, na usluzi je catering.
A kad smo spomenuli biciklizam, Turistička zajednica Duga Resa propagira rekreaciju biciklom po dugoreškom kraju uz obalu rijeke Mrežnice. Stručno je pripremljeno šest biciklističkih staza. Staze broj 3 i 4, vezane su uz DP Donji Zvečaj, uz mogućnost iznajmljivanja bicikla. Čini se zanimljivim čak i za moguću razmjenu na relaciji Podravina-Kordun. Kordun je inače regija omeđena na jugu Koranom, na zapadu Mrežnicom, na sjeveru Kupom, na istoku Glinom i BiH. Prijelaz je od središnje Hrvatske do Like, nazivaju ga i mikroregijom središnje Hrvatske. Za grupe s vodičem ima i više mogućnosti, šetnja i slično.
SUSRET SA SPORTSKOM LEGENDOM ZLATKOM ŠIMENCOM
Uz restoran su i dječja igrališta i tereni za tenis. Tu se okupilo zagrebačko društvo, obitelj i prijatelji poznate nam pjevačice Sanje Doležal, čijeg je tate Miše druga supruga, spomenimo usput, iz Koprivnice, a tata Mišo Doležal poznat je Koprivničancima, između ostalog pripremio je kasetu koprivničkog dječjeg pjevačkog zbora Tratinčice.
Na teniskom terenu neumorno su lupali loptice reketom neki stariji ljudi. Dok su rukometašice veslale, a mi na terasi pripremali fotografije za Sportske novosti, zaustavio se kod nas jedan od tenisača (provjerili smo kasnije: 193 cm visok, tijela kao body bilder) i upustio u razgovor. Kad smo objasnili da smo doveli rukometašice Podravke Vegete na rafting odmah je zapodjenuo razgovor o sportu. Kako i ne bi, bio je to prof. dr. sci. Zlatko Šimenc, dobro poznat i našim bivšim rukometašicama-školarkama Kineziološkog fakulteta u Zagrebu. Raspitivao se pojedinačno, između ostalog dao pozdraviti i našu direktoricu Božicu Palčić.
Ovaj vitalni 73-godišnjag, koji je po najžešćem suncu raspalio po tenisu, bio je svojedobno jedan od najpoznatijih sportaša, istodobno je igrao i za vaterpolsku i rukometnu reprezentaciju Jugoslavije. Spomenuli smo mu da smo ga slikali 1959. godine u improviziranoj dvorani u paviljonu na Zagrebačkom velesajmu, kada je igrala međudržavna rukometna utakmica, u vrijeme kad su rukometaši Koprivnice i Đurđevca bili na prvenstvu podsavzea, a Zlatko Šimenc se odmah sjetio:
– Da, igrali smo s DDR-om.
GLEDATE SRETNOG UMIROVLJENIKA
U rubrici Povijest sporta na HTV-u Milka je Babović je napisala:
– Rijetkost je danas sresti čovjeka koji će vam pred kamerom izreći ”gledate jednog sretnog umirovljenika”. A to je učinio Zlatko Šimenc, sportska legenda. On je sretan zato što ima krasnu obitelj, napomenimo – sve sportaši. Supruga, samozatajna nekada odlična odbojkašica, sin dovoljno je reći vaterpolist Dubravko i kći profesorica kineziologije.
Je li cijela obitelj takva upravo zato što je tata Zlatko bio primjer svima. Jer on je jednako bio uspješa u rukometu i vaterpolu, a poslije je postao cijenjeni profesor na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.
Svi misle kako je gospodin Zlatko prvo bio rukometaš. No to je pogrešno. On je još kao vrlo mlad plivao za Mladost pet godina. A onda je došao rukomet.
Tada se igrao veliki rukomet na srednjoškolskom igralištu i u današnjem Tehničkom muzeju. Na utakmicama se moralo mnogo trčati, bio je to težak sport. No to još nije završetak priče o gospodinu Šimencu. Ne samo što je bio u prvoj generaciji koja je upisala Kineziološki fakultet u Zagrebu. Magistrirao je i doktorirao te je predavao, što drugo nego rukomet i vaterpolo. Tako da su mu na kraju ove njegove dvije ljubavi bile sport i zanimanje. Kad sve ovo znamo, kako ne bismo vjerovali gospodinu Zlatku Šimencu kad kaže da je sada jedan sretni umirovljenik.
Toliko Milka Babović, a ovu sličicu o slučajnom susretu nadopunjujemo i drugim podacima. Zlatko Šimenc je rođen 1938. godine u Zagrebu, gdje je kao 11-godišnjak počeo svoj život “u braku sa sportom”. Put je išao od plivanja do vaterpola i rukometa. Zaviriti u njegovu privatnu sportsku zbirku impresivan je doživljaj – četiri puta bio je s Mladosti prvak Jugoslavije i isto toliko puta prvak Europe, pod reprezentativnom kapicom je bio srebrni na europskim prvenstvima 1958. i 1962. godine, a 1966. osvojio je brončanu medalju.
Na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. je bio četvrti, a četiri godine poslije u Tokiju, bez izgubljene utakmice, oko vrata je objesio srebrnu medalju. Nakon 21 godine boravka u bazenu kao aktivan vaterpolist i pet godina bavljenja rukometom 1976. kao trener Mladosti osvojio je Kup kupova i tada premijerno izdanje Superkupa. Poslije se potpuno posvetio stručno-pedagoškom radu na zagrebačkom Fakultetu za kineziologiju.
Evo, toliko o visokom gospodinu atletske građe koji je lupao tenisku loptu po najgorem suncu u Donjem Zvečaju. Susret dva umirovljenika, novinara i profesora, od kojih je jedan sretan.
KRAJ VESELOG RAFTINGA
Rafting rukometašica prošao je bez incidenta. Na prvom stajanju cure su bacile trenera u vodu, na drugom su naletjele na grupu Zagrepčana, koji su ih častili roštiljem i dali im i putne tanjure pune ćevapčića i ostalog potrebno za snagu da se izdrži do kraja, a na dolasku je zavladala ludnica, jer je bilo skakanja u vodu, međusobnog potapljanja i jedva se to društvo skupilo za zajedničku fotografiju. Ne znamo jesu li se nakon napora cure osvježile fizički, ali psihički sigurno jesu.
Trebat će im, čeka ih naporni turnir u Pločama i Metkoviću s polaskom u četvrtak, s povratkom u ponedjeljak. Ako na povratku počnu u busu skandirati ”Oemve, Oemve” (OMV), onda će značiti da su dobro prošle. Jer to je slogan za stajanje na benzinskoj uveden nakon jedne značajne pobjede u Debrecenu.
Ivo Čičin-Mašansker