Iz RK Podravke s 30. lipnjom otišla je Sandra Nikčević nakon jedne provedene sezone u klubu. Došla je u klub na početku sezone kao zamjena za Andreu Penezić na lijevom vanjskom položaju. Ova visoka rukometašica rođena je 16. studenoga 1984. u Podgorici, dakle u 27. godini je života. U osnovnu u srednju školu išla je u Podgorici. Nakon dvije godine ekonomske škole, završila turizam u turističkoj školi.
– Završila sam u Budućnosti s ugovorom, imala sam velika putovanja, pa mi je turističku školu bilo nekako logički najlakše završiti – kaže Sandra, ali se zasad ne vidi u tom zvanju.
Na pitanje kakve su perspektive u tom zanimanju, naime, odgovara:
– Pa kod nas je turizam dosta razvijen, ali trenutno o tome nisam razmišljala.
Pa je, Crna Gora je prekrasna: planine, jereza, rijeke, kanjoni, more, Boka… Uvjerila se u to Podravka Vegeta na svojim gostovanjima u toj državi i putovanjima u Plevlje i izletima po Crnogorskom primorju.
– Rukometom sam počela kasno, sa 13 godina. Danas curice počinju s pet, šest, sedam godina. Kad sam ja počinjala nije bilo mini-rukometa. Ali da je rukomet bio popularan, jest. Ja sam nekako više htjela ići u odbojku, ali kako je bio popularan rukomet, na nagovaranja završila sam tamo. Zašto u odbojku? Zato što mi je to bio nekako ženstveniji sport. No, rukomet je unazad 10-15 godina najpopularniji ženski sport u Crnoj Gori.
A i država se brine o njemu.
– A, da, država se brine o sportu, bilo kojem, rukometu posebno, ali tu je bila popularna i košarka, dosta se i tamo ulagalo, čak je i muška odbojka bila jako popularna jedno vrijeme, igralo se i u Europi.
Nekad je bio jak i nogomet.
– Sad su opet počeli i s nogometom. Ma što se svega toga tiče, Crna Gora dosta ulaže u sport.
PRVI UGOVOR S BUDUĆNOSTI S 18 GODINA
Sandra je, dakle, nagovorena na rukomet. ”Kumovao” je Rade Đurđić, koji je bio dugo godina predsjednik Budućnosti, do 2004. godine, kada je smijenjen. Prva trenerica bila joj je Ruskinja Natali Cigankova, nekada pivot i lijevo krilo.
– Cigankova je vodila mlade, to je bila prva kategorija u klubu, a nakon toga slijedila je prva ekipa. Drugih naraštaja nije bilo. S nepunih 18 godina potpisala sam ugovor s Budućnosti na četiri godine. Ali nisam ostala četiri godine, otišla sam u Napredak, u Kruševac. Nekad je taj klub bio dosta jak. Pošto sam bila mlada, mislila sam da trebam više igrati i prije nego dođe moje vrijeme. To su godine kada nisam mogla razmišljati na pravi način, htjela sam nešto prije nego je trebalo, prije vremena. U Kruševcu sam bila dvije sezone. Iz Kruševca sam u sezni 2006/2007. otišla u pulsku Arenu i tamo sam ostala četiri godine. U Arenu sam otišla slučajno. Trebao im je lijevi bek. Ja kažem slučajno, ali opet, ništa nije slučajno u životu. Imala sam i neke druge opcije. O hrvatskom rukometu nisam imala pojma, znala sam samo Podravku i Lokomotivu, koja su nam i inače u Crnoj Gori bile poznate. Nisam pratila hrvatsku ligu. Iz Pule su došli do mene, nećkala sam se, hoću li neću, simo-tamo. Rekli su mi neka dođem na tjedan dana da vidim kako-što, mogli li-ne mogu li. Došla sam na probu, da ja vidim kako sve to izgleda, da vide oni mene i na kraju sam ostala četiri sezone. Ali, kažem, nisam planirala. Trenerica je tada i idućih 2,5-3 godine bila Adrijana Prosenjak. Nakon nje došao je Radomir Gligorović. Kad sam došla u Podravku Arenu je preuzeo Nedeljko Lalić.
Nakon četvorogodišnjeg staža u Hrvatskoj ligi pala je odluka za Podravku i Koprivnicu.
– Zvala me je Božica Palčić. Nisam planirala. Sve mi je to bilo neznano. Rekla sam vam i prvi puta kad sam došla, da sam htjela probati Ligu šampiona i možda me to baš privuklo. Inače sam imala i druge opcije i već sam skoro odlučila ići van, ali sam promijenila odluku.
Sandra ima menadžericu, nama dobru poznatu Splićanku i nekadašnju igračicu Podravke Antonelu Pensu.
– Bila sam dobra s njom i ranije, dok još nije bila menadžerica. Onda me je nazvala i rekla da želi postati menadžerica i našle smo se. Prijateljski. Prošle godine nije imala puno rukometašica, ali ove godine ima, čak i naših cura, Podravkinih. Znam da ima dosta rukometašica.
S LIGOM PRVAKINJA ZADOVOLJNA, ALI: ”PRVENSTVO SAM ODRADILA U GRČU”
Sandra je došla u klub s oprezom, reklo bi se. Nekako se osjetilo kao da je previše oprezna u igri, možda je bila u strahu, nije pucala koliko se očekivalo, puno je bilo razigravanja.
– Činjenica je da mi je trebalo da se priviknem na novu sredinu, našla sam se u novom klubu, novom gradu…
Trebala je doći k sebi.
– To je individualno, nekome to dođe prije, nekome poslije, pretpostavljam. Trebalo mi je vremena. Što se tiče Lige šampiona nisam imala neki veliki strah, veliku tremu, ali opet: prvi put ulazim u tu Ligu šampiona, igram neke velike europske utakmice, protivnici su bili dosta jaki… No, ja sam pokušala i htjela dati maksimum i mislim da sam pružila svoj maksimum. I mislim, što se mog udjela tiče, da Liga šampiona nije bila toliko loša s obzirom na to da sam igrala prvi put. Bila sam zadovoljna i minutažom, igrala sam i bila sam nekako opuštenija za razliku od domaćeg prvenstva. Prvenstvo sam odradila nekako u grču. Imala sam minutažu, osim u drugom dijelu sezone.
Sandra je u Ligi prvakinja odigrala šest utakmica i dala 20 golova. U domaćem prvenstvu nekako je djelovala prefino, premekano, spomenuli smo joj opet strah…
– Razgovarala sam s trenerom o tom problemu nekoliko puta. Ne znam zašto ljudi misle da sam imala strah. No, trebala bih imati bezobrazluk, ne onaj pokvareni, nego sportski bezobrazluk. I to mi fali. No, reću ću vam i ovo. Bila sam u Areni i nekako smo bile tim, igrale smo jedna za drugu. Došla sam u Podravku, znači u profesionalizam, pravi profesionalizam. I tu se vidi da se svatko bori za svoju poziciju, što je normalno. To ću i ja napraviti ako budem išla nekamo drugamo. Evo, sad idem u Mađarsku i postavit ću se drugačije nego što sam se tu postavila. Ne da ću ja sad biti bezobrazna, nego jednostavno moram uzeti svoj dio igre, svoje mjesto koje mi pripada. Kod mene je, dakle, bilo to, kad sam došla iz Arene u Podravku: radi se za ugovor. Igrale smo mi i u Areni za ugovor, ali to je velika razlika, velika je razlika… To je bio za mene problem. Ali, koliko god je to možda za mene prividno bila loša sezone, opet ne mislim tako. Jer, dosta sam rukometno ojačala i ovo mi je veliko iskustvo. Bez obzira na sve. Tako da sutra kad negdje dođem znat ću zašto sam došla i kako sam došla i znat ću svoj dio posla, bez obzira na sve. Malo sam možda bila i emotivna, ali tako je to kad se dolazi iz jednog manjeg kluba u jedan veliki klub. A ja sam takva kakva jesam i to me donekle koštalo, ali, kažem, što me ne ubije, to me ojača, i sigurno sam ojačala, a i doživjela sam veće iskustvo, dosta veće iskustvo.
SPORTSKI CILJ JE REPREZENTACIJA CRNE GORE, SANDRA JE ZAMJENA ZA – BOJANU POPOVIĆ
Reprezentacija Crne Gore nije je se odrekla. Redovno je pozivana i stalni je član.
– Prije nego sam došla u Podravku bila sam na dva-tri okupljanja, turniri, kvalifikacije. To se odnosi na zadnju godinu u Areni i sada u Podravki. Sad sam dosta igrala u drugoj utakmici kvalifikacija za SP sa Češkom. Puno mi znači podrška selektora Dragana Adžića, koji je i trener Budućnosti. Prvenstveno njegova, pa i cura. I mislim da računaju na mene. To mi daje veliko samopouzdanje. Opet, kažem, možda je to i iskustvo iz Podravke koje sam prenijela tamo, a i povjerenje je možda stečeno time što sam igrala u Podravki. Postoji sigurno poštovanje prema Podravki.
Sandra Nikečvić ima ”ispred sebe” na poziciji lijevog vanjskog jedno od najuglednijih imena u svjetskom ženskom rukometu, Bojanu Popović.
– Pred nama je Svjetsko prvenstvo, Bojana je na kraju karijere, a ja bih htjela da ostane, pošto, stvarno, s njom nije isto kao bez nje. To je definitivno. I ako ”ugrabimo” neku dobru medalju puno će značiti.
Budućnost je reprezentacija Crne Gore.
– Budućnost je dosta jaka. Takva je i reprezentacija, uz nas dvije-tri sa strane, Maja Savić iz Viborga, Jelena Jović koja iz Španjolske dolazi u Budućnost i ja. Imamo velikih ambicija na Svjetskom prvenstvu Brazilu. Gledala sam na TV i prvu utakmicu kvalifikacija Hrvatske sa Srbijom. Smatram da je Hrvatska puno jača od Srbije, bez daljnjega, ali mislim da je selektor Srbije malo ”zeznuo” stvar. To je moje mišljenje, ne mora ništa značiti. Ali nema veze, neka, rekla sam. On (Duško Milić) kaže da je Crnogorac, da ga ne vole Srbi – smije se Sandra – Ha, ubaci krilo, koje prvi puta nastupa za reprezentaciju, igrat’ protiv Hrvatske! To mi je malo… I kad su stavili ”flaster” na Penezić: rukometašice Hrvatske znaju igrati rukomet i to je milina, otvara se još više prostora za igru kakvu igraju.
Sandra je ocijenila da je Lidija Horvat super odradila posao u kvalifikacijama, da je odlično igrala.
– To je ono što govorim: godine, opet neko novo iskustvo stečeno u drugim klubovima.
DRAGO MI JE ŠTO ODLAZIM U MAĐARSKU S ISKUSTVOM VIŠE
Sandra odlazi u Székesfehérvár u klub Alcoa FKC, koji se do 2009. zvao Feherep Alcoa, a ranije bio poznat i pod imenom Cornexi Alcoa. Podravka je igrala i službene utaskmice i sudjelovala na turnirima, a i Alcoa je dolazila na turnir u Koprivnicu. U Europi igra od 1999. godine (City Cup) i s izuzetkom sezone 2006/07., kada je igrala Kup pobjednika kupova (do 3. runde), nastupala je u EHF kupu, s jednim finalom 2004/05., kada je Györ bio bolji. U sezoni 2005/06. u četvrtzavršnici Cornexi Alcoa je ispao od Podravke Vegete. Prošle sezone u 3. rundi Lublin je bio bolji od Alcoe.
Sandra ne zna ništa o novoj sredini.
– Rekla sam da mi je u jednu ruku dobro to što će sve cure oko mene biti – strankinje. A za mene takvu kakva jesam, to će dosta značiti, neću čuti komentare, neću čuti neke stvari, nego ću šutjeti i raditi. To mi je u neku ruku dobro. Veselim se tom klubu, prvenstveno mi je drago što idem s nekim iskustvom više, što ću biti drugačija i, opet, idem u neku stranu zemlju, treba mi to, pošto me tamo nitko neće ni mazit’, ni pazit’, niti tješit’, tamo dolazim igrati, ništa drugo. Nema više: ”možeš li ti to, ne možeš li”, neće me nitko tetošiti. I, još nešto: drago mi je što je to dosta jako prvenstvo, mađarska liga je jedna od najjačih liga u Europi i dvorane su pune. Potpisala sam na dvije godine, a kako sam za drugu godinu postavila neke uvjete, to je zapravo 1+1.
Uz to za Sandru Nikčević stoji samo jedan prioritet:
– Jako mi je reprezentacija bitna. Mogla sam otići u neku amatersku ligu, ali sam htjela baš ovako jaku, da se dobro spremim i da igram dobro za reprezentaciju.
***
Godinu i pol dana Sandra je u vezi s Nikolom Carevićem iz Metkovića, inače rukometnim sucem. Imat će vremena i moći će doći do Sandre u Mađarsku, jer potpora u sredini gdje se nikoga ne poznaje i te kako je važna. Iako kaže da ne zna ni jedne riječi mađarskog jezika, da će se služiti engleskim, da bi joj učenje bilo preteško, ipak će brzo shvatiti kad joj trener kaže: jó! Puno će joj značiti.
A jó znači – dobro.
I na odlasku iz Podravke još samo jedan mađarski skraćeni pozdrav: viszlát. Doviđenja, kao i svim rukometašicama koje odlaze.
Razgovarao Ivo Čičin-Mašansker