Ove godine navršava se 10 godina kako je umro Podravkin trener prof. Josip Samaržija Bepo. U povodu 6. memorijalnog turnira u njegov spomen izvukli smo iz zaborava neke tekstove i fotografije: tekst u povodu 1. memorijalnog turnira i in memoriam u povodu njegove smrti. Oni sadrže podatke o životu velikog stručnjaka. Bit će sačuvani u našoj rubrici reportaže, iako je ovo reportaža iz prošlosti.
TEKST NAPISAN U POVODU 1. MEMORIJALNOG TURNIRA JOSIP SAMARŽIJA BEPO 2006. GODINE
Djelo i ime bit će trajno obilježeno i to vrlo životno: Prvi memorijalni turnir Josip Samaržija Bepo otplata je duga velikom rukometnom stručnjaku, kreatoru današnje uspješne Podravke Vegete, a istodobno će zračiti životnošću na terenu sudjelovanjem na turniru najjačih europskih i domaćih klubova. Međutim, kako prolazi vrijeme, a prošlo je pet godina od njegove smrti, tako je i zaborav moguć. Zbog toga malo prisjećanje na Samaržiju kao čovjeka i stručnjaka.
Josip Samaržija rođen je 15. veljače 1932. godine Hercegovcu nedaleko Bjelovara. Nakon završenog Fakulteta za fizičku kulturu kao profesor tjelesnog odgoja zaposlio se na školi u Koprivnici i najprije je trenirao koprivničke rukometaše, a i sam je igrao za Partizan. Onda je 1960. godine od Vinka Zembera preuzeo vođenje rukometašica, koje su onda pod njegovim vodstvom postigle velike uspjehe. Dva puta su bile u kvalifikacijama za 1. saveznu ligu, 1961. i 1962. godine. Uspjele su kasnije. U prvoj prvoligaškoj sezoni 1964/65. Podravka je, u dijelu prvenstva s imenom Partizan, osvojila peto mjesto, a onda je Samaržija s rukometašicama Podravke osvojio dva naslova prvaka Jugoslavije uzastopno (1965/1966. i 1966/1967.), bio savezni selektor i trener ženske reprezentacije bivše države, osvojio je 1980. godine na 22. Olimpijskim igrama u Moskvi srebrnu medjelju, osvojio brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu (1982.) te zlatnu medalju na 23. olipijskim igrama u Los Angelesu (1984.). S omladinskom ženskom reprezentacijom Jugoslavije bio je treći na Svjetskom prvenstvu 1979, drugi 1981. i peti 1983. Nakon svog odlaska iz Podravke 1971. godine vodio je mušku švedsku ekipu Lund iz istoimenog grada i somborski ženski klub Bane Sekulić (prije Vesna).
Josip Samaržija Bepo vratio se u RK Podravku i Koprivnicu 1989. godine, kada je klub bio u Drugoj ligi. Za godinu dana Podravka je opet ušla u 1. ligu. Tada se počela stvarati velika Podravka, koja je to ostala do danas. Kad je Podravka ušla u svibnju 1990. godine u 1. ligu napisali smo doslovice: “Samaržijin povratak u Podravinu značio je za koprivnički ženski rukomet prije svega povratak čvrstoj organizaciji, takva koja ne priznaje ustupke, Samaržija se držao devize da koga nema bez njega se može, pa se lišavao tzv. provjerenih vrijednosti, a na parket protiv najjačih sastava Europe, u prijateljskim turnirima, znao je poslati djevojčice koje nisu u prvom sastavu odigrale ni jednu utakmicu. Tako je prvenstvo počeo s jednim sastavom, a završio sa sasvim drugim”. Napisali smo još nešto u povodu tog ulaska u ligu: “Donio je Koprivnici novi sportski naslov, kojim se koprivnički rukomet definitivno potvrdio u sport broj jedan koji, u tržišnim uvjetima, ima velikih izgleda da postane unosna djelatnost. Hoćemo li to znati iskoristiti”?
Bi li se te ocjene i procjene mogle primijeniti i danas, prosudite.
Samaržija je Podravku vodio do 1994. godine. Nastavio je kao savjetnik i sportski direktor kluba. Za doprinos gradu Josip Samaržija 1999. godine primio je Nagradu grada Koprivnice. Poznato je da je završio rad na knjizi 50-godina stručnog rada u svjetskom rukometu, u kojem je bio neobično cijenjen. Odgojio je niz rukometašica, ali uz njega su se školovali i mnogi današnji uspješni treneri. On je naprosto ostao u rukometu. To nije neizbrisiv trag, kako se voli reći, to je živa konstanta. Bez njegovih temelja ne bi bilo takvog koprivničkog rukometa, a nasljedno tome i hrvatskog.
Za uspomenu na njega bit će dovoljno za vrijeme turnira sjetiti se samo na trenutak čovjeka koji je u tradicionalnoj kruto odgojenoj sredini uspio postići da se djevojke ozbiljno bave sportom i da maksi modu zamijene sportskom odjećom. To je bio ne samo sportski, već i kulturološki pomak. Koprivnica je postala poznata na europskoj sportskoj karti, a osnovne koordinate, meridijane i paralele, dao je Josip Samaržija Bepo.
Tekst i slike: Ivo Čičin-Mašansker
Stvaratelj uspjeha koprivničkih rukometašica
IN MEMORIAM U GLASU PODRAVINE NAKON SMRTI JOSIPA SAMARŽIJE 2001. GODINE
Nema više tvorca jednog od najuspješnijih ženskih europskih rukometnih klubova. Josip Samaržija Bepo, jedan od najboljih svjetskih rukometnih stručnjaka napustio nas je zauvijek. Njegovo srce prestalo je kucati prošlog ponedjeljka u večernjim satima, nakon što je u svom stanu, kako nam je rekla njegova supruga Ana, odgledao tv-prijenos iz Wimbledona gdje je Goran Ivanišević pobijedio Grega Rusedskog. Bio je to njegov posljednji sportski susret u kojem je uživao i kojemu se zadnji put radovao. Josip Samaržija rođen je 15. veljače 1932. godine u malom mjestu Hercegovcu, nedaleko Bjelovara, a nakon završenog Fakulteta za fizičku kulturu zaposlio se u Koprivnici i svoj uspješan trenerski put započeo s tadašnjom generacijom koprivničkih rukometaša. Ubrzo se, međutim, odlučio za vođenje rukometašica, koje su pod njegovim vodstvom postigle nedostižne uspjehe. S rukometašicama Podravke osvojio je dva naslova prvaka Jugoslavije (1966./1967), bio savezni selektor i trener ženske reprezentacije bivše države, osvojio brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu (1982.), te zlatnu medalju na 23. olipijskim igrama u Los Angelesu (1984.). Josip Samaržija bio je s omladinskom ženskom reprezentacijom Jugoslavije treći na Svjetskom prvenstvu 1979., drugi 1981., peti 1983. Nakon svog odlaska iz Podravke vodio je mušku norvešku ekipu Lund, te više godina samoborski ženski klub Vesnu, a kasnije Bane Sekulić.
Nakon povratka s 23. olimpijskih igra iz Los Angelesa 1984. godine, nakon što smo mu čestitali na sjajnom uspjehu s tadašnjom reprezentacijom i osvajanju zlatne medalje, upitali smo ga hoće li se ponovno vratiti u Koprivnicu i voditi RK Podravku:
– Imao sam neke razgovore s odgovornim ljudima u rukometnom klubu Podravka još prije Olimpijade i mislim da je moj povratak u Koprivnicu vrlo blizu. Znate, krv nije voda, jer ja sam uz ovaj grad vezan emocionalno i sportski, pa nije nerealno očekivati moj povratak. Želio bih da Koprivnica opet ima jednu od najboljih ženskih rukometnih ekipa i da u tome i ja imam udjela. Jer, nikad ne mogu zaboraviti one godine kada sam s Podravkom osvojio dva naslova prvaka Jugoslavije i one sjajne navijače na starom rukometnom igralištu Gradskog stadiona – kazao je 1984. godine Josip Samaržija.
Ovaj sjajni rukometni stručnjak, pred kojim su strahovali mnogi europski treneri, na poziv ljudi koji su 1988. vodili RK Podravku, Josip Samaržija vratio se u Koprivnicu i opet stao na čelo svog najdražeg rukometnog kluba, koji je tada igrao u Drugoj ligi bivše države. Samo godinu dana kasnije Bepo je Podravku opet uveo u Prvu ligu, postavio temelje sadašnjeg najuspješnijeg hrvatskog rukometnog sastava i vodio ga do 1994. godine. Kasnije je bio savjetnik i sportski direktor kluba i njegovi uspjesi u stvaranju sadašnjeg sastava Podravke Vegete nemjerljivi su. Za trenerske uspjehe u svom dugogodišnjem radu Josip Samaržija Bepo primio je i Nagradu Grada Koprivnice 1999. godine.
Josip Samaržija nedavno je završio rad na knjizi koja memorira njegovu 50-godišnju stručnu prisutnost u svjetskom rukometu, jer Bepo je bio stručnjak kojeg su cijenili na svim kontinentima i s dužnim poštovanjem divili se uspjesima koje je postizao. Uz mnogobrojne štovatelje, prijatelje koprivničkog sporta, te nekoliko generacija rukometašica Podravke koje je vodio, Josip Samaržija Bepo pokopan je na Gradskom groblju u Koprivnici. Hvala Ti Bepo za sve što si dao sportu, te hrvatskom i koprivničkom rukometu!
Snimio ivo Čičin-Mašansker