Nakon šest sezona provedenih u Podravki Vegeti, Svitlana Pasičnik mijenja sredinu. Novo odredište je Rusija i Zvezda uz Zvenigoroda. Naša Cvita odlučila je tako, jer želi odigrati još jednu punu sezonu, a u Podravku su pristigle nove vanjske igračice. Obično se veli da se pakuju koferi i napusti mjesto. Kod Svitalne nije tako. Ostaje vezana uz Koprivnicu, gdje će se i vratiti.
Svitlana Pasičnik je Ukrajinka, ali i s hrvatskim državljanstvom. Rođena je u Ovidiopolu, kaže mjestu poput Koprivnice, u Odeškoj oblasti, jugozapadno od Odese, na Crnom moru, odnosno u Dnjestrovskom limanu. Istočno je blizu Moldavija, južno Rumunjska, a dalje na jugu uz obalu Bugarska. Rukomet je počela igrati 1982. godine. U Podravki je od 2005. godine. Kako Cvita ne pije kavu, za vrijeme razgovora priklonila se čaju, inače pije samo zeleni čaj. Zafrkava se:
– Ja nisam ovisnik o kavi, nego o pivi.
Jedina je u zabavnom profilu na našj web stranici navela pivu kao omiljeno piće, pa se zato zeza na svoj račun.
– Iz Ovidiopola je poznata rukometašica Tatajana Makarec. Moja baka družila se s njezinima i tako me upoznala s rukometom, da i ja budem poznata! Tamo sam bila do 13-e godine, onda sam do 15-e godine polazila sportsku školu u Kijevu, 600 kilometara od kuće, i nakon toga trenirala u Spartaku, pohađala školu i igrala za drugu ekipu, pošto je tada Spartak bio jak, ja sam mogla samo lopte skupljati za prvu ekipu – opisuje svoju mladost u Ukrajini.
POČELA JE U SPORTSKOJ INSTITUCIJI – KIJEVSKOM SPARTAKU
Spartak iz Kijeva bio je najčešći prvak Europe u IHF-ovim natjecanjima, EHF je osnovan u studenome 1991. godine. Najpoznatiji trener kijevskog Spartaka bio je legendarni Igor Turčin, čija je supruga bila poznata rukometašica Zinaida Turčina. Za podsjećanje, Igor Turčin i Zinaida bili su i u Koprivnici s ruskom reprezentacijom kada se u sportskoj dvorani 1975. igrao ženski Trofej Jugoslavije. S Turčinom nije bilo šale: novinari su, recimo, zakasnili na presicu zakazanu u hotelu nekoliko minuta, i Igor više nije bio na raspolaganju. Čvrsta ruka. Danas poznati ”gonič robova” Jevgenij Trefilov ne bi se mogao mjeriti s njim. Turčinov pomoćnik u Svitlanino vrijeme bio je Portnoj, kasnije, do prije 4-5 godina, i trener podgoričke Budućnosti.
Pasičnik je potom posuđena u Kirovgrad u Sverdlovskoj oblasti, gdje je igrala za RK Ingula. Tu je provela pet i pol godina.
– U Spartak se nisam htjela vratiti, pošto je Spartak još uvijek bio jak i tamo bih grijala klupu. No, naš klub se raspao, imala sam mogućnost da odem van, baka je opet tu imala prste. Nije lako otići, ali kad sam već bila daleko od doma, pomogli su mi moji i savjetovali da odem, da vidim svijet. Dvadeset i dvije sam godine navršila. Još uvijek je u tim godinama teško odlučivati, nisam baš sama odlučila, da sam sama odlučivala mislim da ne bih išla – probija iz Cvite dio nostalgije.
Došla je u Požegu, u Zvečevo, gdje je bila i kasnija golmanica Podravke Elena Galkina, a Elena Nemaškalo tada je već iz Požege otišla u Viroviticu.
– Galkina mi je puno pomogla kad sam došla. ”Skompale” smo se do dan danas. Elena živi i radi u Koprivnici. U Požegi sam bila tri i pol godine i onda je i tamo propao klub. Zatim sam otišla u Piran, u Sloveniju, Nisam nikoga imala tamo, ali bila je dobra ponuda.
Tamo je upoznala ”Štefu”, Sergeju Stefanišin (Ukrajinku po ocu), kasniju golmanicu Podravke, sada Krima, Mojcu Derčar, koja je također igrala i u Podravki, zatim Ivanku Hrgović, kasniju Podravkašicu.
– Klub je imao velike ambicije, ali na kraju im je ponestalo novca. Ivanka je nakon Pirana otišla u Francusku. Odigrala sam sezonu i onda sam došla u Lokomotivu, gdje sam igrala tri godine.
PODRAVKA JU JE ZVALA OTKAD JE DOŠLA U HRVATSKU
I nakon toga ”u igri” je bila Podravka.
– Podravka me zvala otkad sam došla u Hrvatsku, ali činilo mi se da ima jako dobru vanjsku liniju, pogotovo što sam tada igrala lijevu vanjsku, to mi je bilo ”pokriveno”, a ja sam htjela igrati, zato nisam išla.
Svitlanin uspon vezan je uz reprezentaciju Hrvatske.
– Onda sam igrom slučaja u reprezentaciji, u koju sam ušla 2002. godine, igrala desnu vanjsku. Poslije Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj, 2003. godine, počeli su pomlađivati reprezentaciju, ali su me nakon pola godine ipak htjeli vratiti za kvalifikacije s Bjelorusijom, koje su se igrale u Koprivnici. Tek kad su odigrale Europsko prvenstvo, vratila sam se u reprezentaciju za iduće Svjetsko prvenstvo.
E, sad je bilo vrijeme za Podravku.
– Tada već u Podravki nije bilo Marine Naukovič, a u Lokomotivi sam se privikla i igrala i srednjeg i desnog vanjskog, znači mogla sam igrati bilo koju poziciju, osim lijevog. Sa mnom je došla i Lidija Horvat, pa smo se mijenjale.
U ”istom paketu” 2005. godine u Podravku su došle Svitlana Pasičnik, Lidija Horvat, Anita Gaće i Sergeja Stefanišin.
– Dolazak u Podravku i Podravka? Bilo mi je super!
U MEĐUNARODNIM UTAKMICAMA 303 GOLA
U Podravki su joj treneri bili Josip Šojat, Zdravko Zovko i sada Neven Hrupec. Kaže da tek sada zna tko je i Upravi, tko radi, prije nije ništa o tome znala, s predsjednikom nije nikad ni razgovarala. U Podravki je otada osvojila sva prvenstva, a nije jedan kup (u Požegi je Podravka izgubila na sedmerce od Lokomotive).
U Europi pamti također lijepe trenutke. U Kupu kupova u sedam utakmica dala je 47 golova, u Kupu EHF-a u 10 utakmica postigla je 72 gola, a u Ligi prvakinja ima 45 utakmica s 184 gola (više golova dale su samo Snježana Petika 372 Mariana Tîrca 359, Renata Hodak 206). Dakle, 62 službene međunarodne utakmice i 303 gola. Kod spominjanja Europe odmah se sjetila dvije finalne utakmice s FTC-om 2006. godine, kad su Mađarice osvojile kup. A tu su 2008. godine u istom natjecanju bile dvije polufinalne utakmice s Larvikom. Norvežanke su prošle u finale. Tu su i četiri sezone Lige prvakinja.
DRAGE SU MI I HRVATSKA I UKRAJINA
Svitlana se udomila u Koprivnici. Kupila je stan. Što slijedi?
– Ovako. Za sportaša je Koprivnica malo premalo mjesto. Svi te znaju. Navlače ua rukav… Ali ljudi prema meni nikad nisu bili bezobrazni, niti sam imala problema. No, ponekad ti se ne da objašnjavati. Kao sportašici, malo me to smeta. Ali, vole me tu. I za miran obiteljski život mislim da je Koprivnica idealno mjesto, sve je nekako mirno, nije gužva, makar volim i Zagreb. Često odem u Zagreb, ali Koprivnica za obiteljski život – idealno.
U Koprivnici je (na kratkoročnim kredit, još jedna rata) kupila dvosobni stan, stekla je mnogo poznanstava. I prijateljstava.
– Super mi se svidjelo, nikad nisam ni skim imala nikakvih problema, niti nekih konflikata, niti s curama, niti s upravama.
Ali domovina je ipak negdje drugdje?
– Pa, znate što, mislim da mi je tu čak puno više prijatelja ostalo nego u Ukrajini. Imam kontakt s Ukrajinom, ali manje sam se družila nego tu. Tak’ da više ne znam gdje mi je dom, drage su mi i Hrvatska i Ukrajina. Ukrajinu obožavam, možda zato što rijetko idem tamo, pa onda jedva čekam. Kraj gdje sam živjela je lijep, grad je između Crnog mora i Dnjestrovskog limana, što je kanal u koji upada rijeka, a kanal u more, od mora Ovidiopol je udaljen 11 kilometara. Obitelj mi nije brojna, tata, mama, brat, šogorica, nećak i nećakinje. Ovdje je bio brat, samo jednom, to je za njih malo preskupo. Mama se nikad nije usudila još kad je bilo jeftinije, a sad je stvarno preskupo.
Razgovor je vođen prije Cvitinog odlaska u Ukrajinu. Tamo se planirala prvo odmoriti, onda raditi individualno, da se fizički pripremi za novi klub.
– Mjesec dana je previše da ne bih ništa radila. Nikad dovoljno odmora, ali volim posao, otići u teretanu, odigrati odbojku, ili čak rukomet, veteranke i tako. Prošle godine igrala sam turnir veteranki.
Nema posljedica od bavljenja rukometom. Imala je doduše problem s prstom na nozi. Sasvim nesportska ozljeda. Kriva su ”uska vrata” u koja je udarila. Imala je, doduše, problem s koljenom, znato ono: malo se strese pa se namjesti.
– A, to mi je riješeno injekcijama. Malo se podmaže, pa se riješi. Ha, dugo trčim, od sedme godine. Koliko je to već? Bome trideset godina.
”Ničim izazvana” Cvita otkriva svoje godine.
– Zdravlje me dobro služi, tu i tamo poneka nezgoda, mišići i tako. Ali to dolazi s godinama i kad je bio veći napor. Recimo tu sam igrala 60 minuta, pa onda još za reprezentaciju. To je bilo previše. Bez odmora izdržati 11 mjeseci…
Svitlana puca lijevom i desnom rukom. To se prakticiralo u Spartaku.
– Prakticiralo je zato što se znalo ozlijediti jaču ruku, prst ili zglob, i onda, da bih mogla trenirati, upotrebljavala sam lijevu ruku. A reći ću vam još nešto. Bilo je dosta vanjskih, pa sam u Spartaku, u sportskoj školi, igrala pivota. To je bilo normalno. Znači igrala sam sve vanjske i pivota, nikad krilo. Tada sam bila niska i mršava. Ojačala sam u sportskoj školi i takva sam i dan danas. Ne, nismo pili vitamine, dobro su nas hranili i trenirale smo jako naporno. Škola postoji i danas, samo što država daje malo manje novca. Ja sam u školu krenula još dok je bio Sovjetski savez, nije bilo novčanih problema, u Kijevu smo imali dvije dvorane, jednu mušku, jednu žensku, samo za nas iz sportske škole. Imali smo odvojene dvorane i mogle smo trenirati cijeli dan. Završila sam tu školu taman kad se SSSR raspao. Nisu bile samo državne škole za rukomet, nego i za hrvanje, odbojku, košarku, plivanje gimnastiku, u Kijevu je postojala odvojeno od nas i škola za nogomet iz koje su potekli poznati nogometaši.
PRVA PLAĆA, ODTEREĆENJE ZA RODITELJE I TROŠENJE NA VELIKE KOLIČINE SLADOLEDA
No, novac se nije davao polaznicima škole. Cvita je tek dolaskom u Spartak, ali već od 15-e godine, bila na plaći.
– Kad sam primili prvu plaću bila sam zadovoljna. Tata i mama više nisu trebali plaćati. Je li bilo za pivu? Ne nije bilo za pivu, nije se kod nas tada ni pilo pivo. Samo domaće vino, ali nismo to forsirale. Više sladoled, s njim je bilo – prežderavanje. No, za maturu sam popila neki liker.
Malo zaslađen život. Ali mladima je sve slatko i dobro.
Puno je bilo dobrih igračica s kojima je Pasičnik igrala.
– Imala sam čast igrati čak sa Snježanom Petikom u reprezentaciji. Kad sam ja došla, ona se taman vratila, pa smo igrale 2002. godine kvalifikacije, ali nismo prošle, nažalost. U Ukrajini smo mi mlade imale prije utakmice zagrijavanje s najboljima, pa smo imale čast trčati s njima, a onda pod tuš i na tribine. Danas se sretnem s njima, u raznim su gradovima, pa onda pričamo.
Cvita se suglasila da bi u Hrvatskoj trebalo biti više jakih klubova, postalo bi zanimljvije. Zasad se to ne može promijeniti. Malo ljudi dolazi.
MA KAKVA ITALIJA! ZVALI SU IZ MAĐARSKE, NJEMAČKE I FRANCUSKE
Nije bilo planova za Italiju kako se pričalo.
– Nisam o tome ni pričala. Ne znam otkud je to poteklo. Ja sam htjela nešto raditi u Koprivnici, ali kako posla nema, ako već negdje idem, idem da zaradim. Da, zvala me Anita Bulath u Veszprem, osmi klub mađarske lige, pojačavaju se, imaju ambicije prema gore. Zvala me i Alcoa, kamo je otišla Sandra Nikčević, i na kraju Zvezda i onda sam sve odbacila osim Zvezde. Prije toga bilo je nekih poziva iz Njemačke (Frankfurt), Francuske. Sve to nije bilo loše, ali sam odlučila. Ne zbog jezika ili zato što je to Rusija. Nije mi bio problem ni da odem u Mađarsku, koja je bila najkonkretnija. Godinu dana, nešto zaradim… Ostali nisu bili konkretni. Recimo, htjela sam ići u Španjolsku, ali nije bilo ponuda. No, sve ovisi o tome tko ti pomaže i kojoj je državi više okrenut.
U Zvenigorodu, kamo odlazi, nije bila nikad. Grad je 50-ak kilometara zapadno od Moskve. Podravka Vegeta nije igrala sa Zvezdom u Zvenigorodu, jer dvorana nije udovoljavala uvjetima za Ligu prvakinja, pa se igralo u Čehovu.
DIPLOMA, KOPRIVNICA, CVITINA LJETA
Vezana srcem uz domovinu, Svitlana je zavoljela Crno more, Krimski poluotok na kojem je kamenje slično kao i na Jadranskom moru. Inače je na ostalim dijelovima obale pijesak. Klima slična našoj, ali malo drugačija. Ljeti je prevruće. Zimi je snijeg, iako je more blizu. Nije cijele zime, moža se izdržati, kaže Cvita. Dva tjedna, ‘ajde to se da.
– Na moru sam rođena, ali vidjela sam i snijeg i more i sunce.
U Rusiji će biti godinu dana. Razmišlja li o još kojoj godini više?
– Prvo godinu dana, pa ćemo vidjeti. I prvo zdravlje. Ako mogu trčati, zašto ne? Za sada: vraćam se nakon godinu dana. Imam neke planove. Sredit ću diplomu, imam još nekoliko ispita na ekonomskom fakultetu u Ukrajini, pokušat ću je onda ovdje nostrificirati.
Iako stalno spominje kako je Koprivnica dobra za obiteljski život kaže:
– Ništ’ od toga još. Ništa, ništa… Princ na konju? Nema princa. Planiram ovdje zasnovati obitelj, ali nikad se ne zna kud će me život odvesti. Za sada su planovi takvi, jer mi se Hrvatska sviđa. Ali život je nepredvidiv.
Zasad je zadovoljna s prostorom kojeg posjeduje u Koprivnici, a želja joj je i nešto imati na moru. Jadranskom. Voli more.
– Da. Inače odmor planiram tako da odem doma, a poslije: jedne godine sam bila u Makedoniji kod Nate (Natalije Todorovske u Skoplje), onda odem kod Jelči (Ivane Jelčić u Ploče), uvijek kod neke prijateljice. Bila sam u Makarskoj, taj dio mi se sviđa. Idem i na Rab, jer je Lidija (Horvat) tamo. Svake godine nešto, ove ništa, tata mi je teško bolestan. Iduće godine isto nisam sigurna, jer je Europsko prvenstvo u nogometu, pa ne znam koliko ćemo se tamo zadržati. Pratim nogomet. Nažalost u Koprivnici sam rijetko bila, jer nam se poklapaju utakmice. U Ukrajini to će biti nešto posebno, Ukrajina dugo toga nije imala i ako Hrvatska bude u nekom od gradova, onda bi mogla spojiti ugodno s korisnim, jer cure žele gledati Hrvatsku.
Koje cure?
– Lidija i Ivana, moje dvije ”kćerke” – smije se Cvita. Naravno, radi se o prijateljicama Horvat i Jelčić – Lidija je već bila dva tjedna u Ukrajini kod mene u gostima, a i Jelčić je bila 10 dana prošle godine. Lidija je išla kad mi se ženio brat. Do Odese se može preko Budimpešte, ja idem preko Beča. Sad je proširen aerodrom u Odesi, prije se sletalo u Kijev, a to je 600 km dalje, onda je trebalo tražiti domaće letove. Komplicirano. Ja sam znala naručiti auto i za 100 maraka bila sam doma. Bilo je jeftino. Sad je, mislim, i više od 100 eura.
Svitlana Pasičnik već je u Zvenigorodu, gdje se s trenerima Zovkom, Matijevićem i Šolom priprema za novu sezonu. Zvezda će nastupiti u Kupu pobjednika kupova, a Zvezda sa Svitlanom dolazi na prijateljski ogled u subotu 20. kolovoza u Koprivnicu. Klub se od Cvite oprostio, sada je red na gledateljima.
Razgovarao Ivo Čičin-Mašansker