Jelena Živković // Foto Ivo Čičin-MašanskerJelena Živković stigla je početkom ove sezone iz podgoričke Budućnosti i popunila je u rukometu općenito deficitarno mjesto desne vanjske igračice Podravke Vegete. Jasno je da ljevoruke igračice zlata vrijede. Ako su prave. A Jelene je prava. Na SP u dresu srpske reprezentacije okitila se srebrom i s 22 godine ostvarila, prema državnim odredbama, pravo na mirovinu nakon 40 godine. No, do toga mora još puno raditi na rukometnim terenima.

U ponedjeljak se priključila prvoj ekipi u Đurđevcu, gdje se obavljaju klupske mini pripreme, kako bi se izbjegla blagdanska gungula kod kuće. Razgovor s njom obavili smo nakon što je primila klupske darove i znakove pažnje.

– S 22 godine dosegla si do svjetskog srebra. Kakvi su te osjećaji preplavili pri tome?

– Ja sam presretna i sve djevojke koje su igrale na tom prvenstvu. Mnogo smo svi radili, odrekli smo se mnogih stvari. U početku bilo je i mnogo problema, ali mi smo sve to svladali i, eto, došli do povijesnog uspjeha za Srbiju. Ali, ja ne znam, meni još nije ni stiglo to neko osjećanje o tome što smo sve uradili, valjda sam još u šoku. Ali nemam ni vremena misliti o tim osjećajima ponajprije zbog klupskih obaveza. Ne možemo imati veliku pauzu zbog nadolazećih utakmica i Kupa kupova. Ja sam se već unijela u te zadatke i obaveze.

– No, nije ti to prvo veliko natjecanje…

– Još od šestog razreda osnovne škole sam u kadetskoj reprezentaciji. Kao kadetkinje osvojile smo srebro na Svjetskom prvenstvu, kao Mediteranska reprezentacija osvojile smo zlatnu medalju tako da je ovo nama normalno – kroz smijeh kaže Jelena Živković – No, šalu na stranu, dugo godina igramo s djevojkama koje igraju u drugim reprezentacijama, znam ih, tako da nije neki šok kad igram protiv nekoga ili neke od njih na Svjetskom prvenstvu. Kao da mi nije novo, kao da sam već to igrala.

– Čini se da čvrsto stojiš na zemlji, jer može slava ”udariti u glavu”. Kako ti stojiš s tim, kako se kaže, mentalnim sklopom?

– Rekla sam, ne znam ni sama. Nisam još svjesna što smo uradile. Ne znam, ali vidjet ćemo kad krenu utakmice.

DRUGA NAJMLAĐA UMIROVLJENICA

– Moramo konstatirati da si ti jedna od najmlađih umirovljenica u Srbiji?

– Ha, ha, druga najmlađa. Ali ovako je to: trebale bi dobiti neke premije od države i od saveza i to je ono za sada. A nakon četrdesete godine dobit ćemo penziju, ili kako vi kažete mirovinu, i to će se dobivati mjesečno u vrijednosti dvije prosječne plaće u Srbiji. Sada su u Srbiji dvije prosječne plaće 93.000 dinara, što je oko 900 eura. Kad napunimo 40, koja tada bude prosječna plaća, toliko će se dobivati.

– To je zapravo dodatak na eventualno ostvarenu mirovinu po drugim osnovama?

– Da, to je stalni, recimo dodatak. To se dobiva za uspjehe i na europskim prvenstvima, olimpijskim igrama, ali zavisno od plasmana i o tome o kojem se natjecanju radi.

– Od kada si u vidokrugu A reprezentacije?

– Debitirala sam na Europskom prvenstvu u Danskoj prije 4-5 godina, na prošlom nisam bila i evo opet sada. Ali sve je to imalo svoj red, prošla sam kroz kadetsku, juniorsku i sada u A.

– Imala si veliku minutažu, nastupila si u svih devet utakmica, izbornik očito ima veliko povjerenje u tebe, dala si 20 golova (57 posto) i imala 22 asistencije, kao i Lekić, po čemu si u vrhu Svjetskog prvenstva, a bila si najmlađa u krugu vrsnih igračica s kojima si igrala, i u prvih sedam. Ovo zaslužuje širi komentar.

– Pa ne znam, valjda je izbornik imao u mene povjerenja. Mislim da sam se dokazala na Mediteranskim igrama, što je bio mlađi sastav A selekcije, bila sam jedna od glavnih igračica i tu sam opravdala povjerenje. Ali ja sam i ranije igrala S Lekić, Damnjanović, svima njima, jer sam osam godina u reprezentacijama, tako da s te strane nisam imala pritisak. Svaka je svakoj davala podršku, vjerovala jedna u drugu.

ZA IGRAČICU JE VAŽNA MINUTAŽA, U PODRAVKI VEGETI JELENA JU JE IMALAJelena s darovima // Foto Ivo Čičin-Mašansker

– Je li ti pomoglo to što si igrala u Podravki?

– Jako. Za igračicu je važno da igra, da ima minutažu, jer jedino tako može napredovati, može pokazati ono što zna i da se usavršava, da radi na sebi. Jedino kroz igru, rad i treninge. Treninzi su tu da bi se nešto uigralo, ali meni je jako puno značilo to što sam imala minutažu, što je dobro, što igramo i što su djevojke takve kakve jesu.

– Znači i trener Mrđen ti je pomogao – navlačimo mi ”za svoje”.

– O, da, vodi brigu o meni. Rekao mi je uoči prvenstva da se ne vratim ozlijeđena. Tokom prvenstva čula sam se s kolegicama i s trenerom, davao mi je savjete.

– Možda ti je pomogla uloga koju ti je dao u ekipi?

– Mislim da sve u ekipi imamo iste uloge koje svaka pojedinačno treba odigrati na svoj način. Tako da ja ne mislim da sam bolja od drugih, mislim da sve trebaju dati svoj maksimum i sve ono što treba i što se od njih očekuje. Jedino tako može se uspjeti.

Nakon jutarnjeg treninga u Đurđevecu u ponedjeljak, igračice su dobile slobodno do 2. siječnja, a Jelena će put Zrenjanina.

– Ti imaš dvije Nove godine…

– Ma da, već sam proslavila Božić, dečko mi je katolik, pa …

REGIONALNA LIGA UVOD DA SE VRATIMO U FORMU

– Poslije ove prve Nove godine slijede utakmice, četiri Regionalne lige, pa 2. veljače gostovanje u Rostovu u Kupu kupova.

– Da, Vardar kod kuće, u Podgorici Danilovgrad i Budućnost, pa Lokomotiva kod kuće.

– Prebacit ćemo se na prognoze..

– Utakmice u početku, s Vardarom, Budućnosti i Danilovgradom trebale bi biti uvod da sa vratimo na staro, da dođemo do određenog nivoa, da podižemo formu za utakmicu s Lokomotivom i s Rostov-Donom. Ja smislim da možemo zajedništvom i našom atmosferom koju smo stvorili sve prevladati i izaći kao pobjednici.

– Samo da ne bude: jedna dobra, jedna…

– Da, možda je to u našim glavama. Nešto… Ne znam od čega to dođe. Kad god me je netko pitao što vam je to, nisam mogla objasniti.

– Ha, nogometaši kažu: to je nogomet, što doduše ne znači ništa, pa kažite i vi: to je rukomet, pa nek’ si mislimo…

– Nemam riječi da to objasnim, Nismo ni same svjesne zašto je to tako ili ovako.

Član UO i nekadašnji trener Podravke Vegete Ivan Pal prima i daje poljupce // Foto Ivo Čičin-MašanskerJelena je bila jako sretna zbog pažnje i darova koje je dobila, čak dosta uzbuđena, pa je sve to ostavila u restoranu i otišla u sobu. Pa smo je vratili da odnese što joj pripada.

A i nama je dobro došlo.

Jer smo je zaboravili slikati. Valjda smo i mi bili uzbuđeni!

Tekst i foto Ivo Čičin-Mašansker

SRETNA NOVA GODINA