Mato Matijević 1981. godine sa svojim učiteljem Josipom SamaržijomTrener u selekcijama RK Podravke i mnogih drugih klubova prof. Mato Matijević promijenio je mjesto rada i boravka. Od polovice godine je u ruskoj Zvezdi iz Zvenigoroda, zajedno s bivšim trenerom Podravke Vegete Zdravkom Zovkom, proslavljenim hrvatskim golmanom Vladimirom Šolom i donedavno Podravkinom igračicom Svitlanom Pasičnik.

Otišao je iz Hrvatske na godinu dana, a vrijeme i rezultati će pokazati hoće li se posao u Rusiji produljiti. Kao što smo se razgovorima oprostili od igračica Maje Zebić (Španjolska, Itxako), Sandre Nikčević (Alcoa Fehérvár) i Svitlane Pasičnik (Zvezda), tako sada objavljujemo dio povijesti Mate Matijevića.

MATIJEVIĆ U PODRAVKI POČEO U SEZONI 1980/81.

Matijević s omladinskom reprezentacijom Jugoslavije 1981. godine Mato Matijević u Podravki je počeo u sezoni 1980/81. Osvojeno je 11. mjesto u Prvoj B ligi. U sezoni 1982/83. u istoj ligi 3. mjesto. U Podravku se vratio u sezoni 1989/90. i bio pomoćnik prof. Josipu Samaržiji. Osvojeno je 1. mjesto u Drugoj ligi sjever i Podravka se vratila u Prvu saveznu ligu. U sezoni 1990/91. Podravka je s istim trenerskim parom osvojila 5. mjesto. Osvojeno je 1. mjesto na četvrtfinalnom turniru kupa odigranom 22/24. ožujka 1991. u Koprivnici i ostvaren plasman na finalni turnir u Beogradu, gdje je osvojeno 2. mjesto, s izlazom u Europu u Kup kupova. U krnjem prvenstvu 1992. godine Podravka je bila treća u Hrvatskoj. Mato Matijević vratio se u Podravku u sezoni 1998/99. kao prvi trener (pomoćnici prvo Goran Mrđen, zatim Damir Lebović, sportski direktor Josip Samaržija), osvojen je naslov prvaka Hrvatske i osvojen kup. Povratak Mate Matijević nakon toga bilježi se u sezoni 2005/2006. kao pomoćnika Josipu Šojatu. Podravka Vegeta bila je prvak Hrvatske i osvajač kupa, u Ligi prvakinja došlo se do 2. kola kvalifikacija, a u Kupu EHF-a do finala. Do travnja 2007. godine Mato Matijević je pomoćnik Šojatu, a od tada opet prvi trener Podravke Vegete. Ekipa je postala prvak Hrvatske, u Ligi prvakinja u grupi C osvojeno je 3. mjesto, u Kupu kupova ostvarena je četvrtzavršnica. U sezoni 2007/2008. trener je Zdravko Zovko, Mato Matijević je pomoćnik. Osvojeno je prvenstvo i kup, u Ligi prvakinja u A grupi osvojeno je 3. mjesto, u Kupu kupova poluzavršnica. U sezoni 2008/2009. Podravke Vegeta osvajač je prvenstva i kupa, u Ligi prvakinja u A grupi osvojeno je 2. mjesto, a u četvrtzavršnici u 1. grupi 3. mjesto. Podravka Vegeta postala je prvi pobjednik Regionalne lige. U sezoni 2009/2010. opet je osvojeno prvenstvo i kup, u Ligi prvakinja u A grupi 4. mjesto, u Regionalnoj ligi 3. mjesto. u sezoni 2010/2011. Mato Matijević je trener Podravke Lino, s kojom je osvojio 1. mjesto u Drugoj HRL sjever.

RUKOMETOM JE POČEO KAO RUKOMETAŠ U BRODSKOM DRENOVCU

Matijević s omladinskom repkom 1981.Rođen je u Slavonskom Brodu 1954. godine, a živio u selu Brodski Drenovac, gdje je išao u osnovnu školu i gdje se već u 6. razredu počeo aktivno baviti rukometom, jer je u selu postojao rukometni klub. Gimnaziju je završio u Slavonskoj Požegi, a iza toga put ga je odveo na Fakultet za fizičku kulturu u Zagrebu. Slavonija je tada rukometno ”bujala”.

– Bila je Slavonska zona jug, koja je bila raprostrta od Đakova do Novske. Liga je bila kvalitetna, Đakovo, Novska, Bosanski Brod, Pleternica. Na utakmice smo se vozili i biciklima i kamionima sa ceradom i po suncu i prašini, i po kiši, nije bilo asfalta, ne toliko kao danas. Počeo sam na lijevom krilu, a kad sam studirao i bio kondicijski spremniji, igrao sam i srednjega.

Nakon dolaska na fakultet vraćao se vikendima u Slavoniju igrati rukomet, a onda je ”krenula” budućnost.

– Na trećoj godini prof. Krešo Pavlin, koji je vodio Lokomotivu, uključio me kao pomoćnog trenera, asistenta u Lokomotivi. Prije mene na tom mjestu bio je Jira. To je bilo sedamdesetih godina, oko 1975/76. Znam da smo kao studenti sparirali Lokomotivi kad je igrala europsko finale. Prije završetka studija prof. Samaržija me pozvao u juniorsku reprezentaciju bivše države koja je sudjelovala na SP u Kanadi, a završne pripreme bile su u Koprivnici i Borovu. U reprezentaciji je tada bila Đurđica Zečević (Pajska).

Kad je završio vojsku bio je godinu dana prvi trener u Lokomotivi, a onda je nakon priprema reprezentacije u Koprivnici pozvan u Podravku, i 1981. godine zaposlio se u tvrtki Podravka u Službi za odmor i rekreaciju. U ”pauzama” između boravka u Podravki, Mato Matijević je imao više angažmana. Iza RK Podravke trenirao je đurđevački Graničar.

– U 12 sezona Graničar je od nule stigao do Lige prvakinja, jer je Podravka bila prvak Europe, pa smo mi kao drugoplasirana ekipa imali pravo nastupa u Ligi prvakinja.

Na klupi sa SamaržijomNo, ovome treba dodati i drugi trenerski angažman.

– Osim što sam radio u ženskom rukometu, nakon 25 godina radio sam i u muškom klubu. To je bio Bjelovar, kojeg sam iz 2. lige uveo u 1. ligu.To je bilo prije desetak godina. Radio sam u muškom klubu Zrinski Mostar, kad je krenula Premijer liga, završili smo u europskom natjecanju, kao i Bjelovar. Žensku ekipu Požege sam uveo iz druge lige u prvu, ali sam nažalost, profeionalac a nisu plaćali, spakirao kofere i – hvala lijepa.

RAD S POZNATIM TRENERIMA

Mato je u svojoj bogatoj trenerskoj karijeri radio s poznatim trenerima Krešimirom Pavlinom, Josipom Samaržijom, Vatromirom Srhojem (u A reprezentaciji Hrvatske na prvenstvu u Njemačkoj kada je izboren najbolji plasman), Josipom Šojatom i Zdravkom Zovkom. Sa Samaržijom je vodio juniorsku reprezentaciju Jugoslavije i istodobno je bio uključivan u seniorsku na neke akcije (balkanska prvenstva itd). Samostalno je vodio juniorke u Brazil na SP, kada su u reprezentaciji između ostalih bile i Andrea Hrg, Željana Štević… U hrvatskoj reprezentaciji bio je i pomoćnik Šojatu i Zovku. Vodio je i juniorke samostalno i odveo ih na SP u Seul.

Kako to da se sada odlučio za odlazak u Rusiju:

U goricama– Do angažmana u Zvezdi došlo je iznenada. Nakon Podravke Zdravko Zovko tražio je angažman za sebe i rekao ako se slučajno negdje nešto trefi da će me uzeti za pomoćnika. I poklopila se Zvezda. A hrvatski treneri u Rusiji? Tamo su shvatili su da treba nešto promijeniti, jer muški ruski rukomet ide naprijed, a ženski tapka na mjestu. Kod odluke nije bilo puno vremena za razmišljanje, bilo je uzmi ili ostavi. Tražio sam u Podravki sporazumani raskid na godinu dana, ne da bježim, ili iz bilo kojih drugih razloga, ali ću se financijski srediti, krediti i tako. Znači, idi, probaj, pa vidi. Godina je u pitanju, s mogućnošću za još godinu. Uvjeti su dobri. Zvenigorod je malo mjesto, 16.000 stanovnika, 40 kilometara od Moskve, a relativno brzo se dođe, za 50 minuta smo bili iz Zvenigoroda na Crvenom trgu.

Zvezda je stalno u potrazi za pojačanjima.

– Htjeli jesmo, ali nije se Zvezda puno pojačala, ali ono što je meni izneađujuće, strašno je puno ozlijeđenih igračica, od gležnja, koljena, leđa, ramena, nema igračice koja nema neki problem.

No, tamo ne postoji kondicijski trener.

– Ne. To ja radim, dajem si truda, stalno se obrazujem. Uostalom i u Podravki Lino prošle sezone nismo imali ozljedu.

U Biogradu nakon ''morskog'' treningaOsjećaji prema Podravki ostaju, godinama je u Koprivnici.

– U trenerskom poslu, mora se shvatiti, ima i odlazaka i povrataka. Nisam nikad, kako bih rekao, zalupio vrata. Ovo je moj klub u kojem sam proveo puno godina života, vremena i sigurno da mi je stalo da taj klub funkcionira, da radi i bude kvalitetan. Da ne moramo kvalitetnu utakmicu gledati u Györu, Beču i Ljubljani, da imamo to kod kuće. Svi skupa trebamo raditi da taj sportski brend Podravke ostane na visokoj razini. Kad sam bio u Podravki, bez obzira u kojem statusu, radio sam svim srcem, a to što sam bio i pomoćni trener nisam nikad shvatio kao slabo rangiranje. Dapače, trudio sam se da u cijeloj toj priči dam i više od glavnog trenera. Moja želja i namjera je, kako nogometaši kažu, objesiti kopačke o klin, u mome klubu. Sigurno i opet s nekim iskustvom više, s obzirom na godine, uvijek se može iškolovati neki mlađi kolega, što je na neki način i poziv u toj našoj struci.

ZAHTJEVAN RAD U TRENERSKOJ ORGANIZACIJI

Nije Mato bio bez funkcija i izvan kluba.

– Bio sam predsjednik udruge trenera u dva mandata, znači 10 sam godina obnašao tu funkciju. Udruga postoji više od 30 godina. Za vrijeme mojih mandata posložili smo administraciju, zaveli red u školovanju, digli smo središnji seminar, na kojem se ovjeravaju licence, na jednu zavidnu europsku, da ne kažem i svjetsku, razinu. Posjet seminarima iz godinu u godinu bio je sve veći, sve je bilo kvalitetnije, uspjeli smo dobivati sve kvalitetnija trenerska imena. To je tradicija koja, nadam se, neće nikada prestati. Potpisnici smo INACK konvencije o europskom sustavu usaglašavanja školovanja. U novom Upravnom odboru ostao sam kao potpredsjednik, a predsjednik je kolega Dinko Vuleta. Veliki zadatk iammo pred sobom, da naša licenca vrijedi u cijeloj Europi, odnosno svijetu.

VRIJEME SJEĆANJA

S Barbarom Stančin i Krunom Tkalcom u RumunjskojNešto što je ostalo u posebnom sjećanju. Trofeji, rukometašice, treneri.

– U tom dugom razdoblju svaka pojedinka obilježila je određeno rzadoblje bilo u mlađim, bilo u seniorskim uzrastima, ali teško mi je sada podsjetiti se, izdvajati. One koje su bile eksponirane ne treba spominjati, one su u javnosti poznate, ali bilo je igračica koje su bile u drugom planu, a imale su za trenera koristan učinak i doprinos ekipi, ili kao poštene radnice, ili kao motivatorke, ili su u nekim utakmicama davale golove koji su imali predznak presudnih.

A treneri?

– U svakom slučaju prof. Pavlin, prof. Samaržija moji su glavni učitelji, od kojih sam puno naučio, a i uz svakog iduće i Šojata i Zdravka i Srhoja, a vjerujem da su i oni nešto od mene mogli zapaziti, vidjeti. Na kraju krajeva to potvrđuje i poziv Zovka za njegova suradnika.

A događaji? Trofeji?

– Najdublje je ostalo u sjećanju kad smo za vrijeme rata nosili transaprente Stop The War In Croatia po raznim destinacijama i kada je amtosfera bila puna emocija. Potom peto mjesto reprezentacije na EP u Njemačkoj. Također će mi ostati u sjećanju i to kada je Podravka stala iza projekta juniorki i kad smo otišli na SP u Brazil. Isto i s ovom generacijom juniorki, na zadnjim kvalifikacijama u Rumunjskoj, gdje nam nitko nije dao nikakve izglede, izveli smo jednu generaciju na veliko natjecanje. Kad je u pitanju Hrvatska, to bi trebao biti osnovni princip i mjerilo: radimo li kvalitetno, dakle, odlazak na veliko natjecanje, a dalje onda poslagivati da se postigne rezultat, visoki plasman i slično. Bitno je da svi koji radimo s mladim naraštajem nastojimo izvesti ih na veliko natjecanje. To je onda velika i kvalitetna škola za mlade igračice, one se susreću s igračicama s kojima će se i poslije susretati, važno je da ih znaju i poznaju. To je već velika stvar.

S klubom?

S fizioterapeutom Bojanom Savićem u Bruxellesu– Podravkin kup i prvenstvo kod prvog mog dolaska i ono poslije Šojata. A igrali smo dosta polufinala i finala kupova, pa kao pomoćnik imam veliki niz, kolekciju medalja. A raritet je, ponavljam, bio Đurđevac, od nule do Lige prvakinja, put uzlazni, nije bilo ni vodoravno, ni pada, iz sezone u seznu samo prema gore. Kad smo ušli u našu ligu, prve godine smo bili četvrti, iduće treći, onda drugi i – Liga prvakinja. Igrali smo polufinale Kupa gradova s Vasasom. U mali Đurđevac dolazi je i Viborg.

Jesu li djevojčice koje je vodio postale rukometašice?

– U jedinstvenoj drugoj ligi u tadašnjoj generaciji mladih bila je Miranda Tatari, koja je imala put školovanja na taj način, preko Virovitice, pa povratak u Podravku, a bilo ih je još.

KAKO PODIGNUTI RAZINU KVALITETE ŽENSKOG RUKOMETA

O ženskoj hrvatskoj ligi potvrđuje opće mišljenje.

– Nije dobro. Kvalitet ženskog rukometa je pao. Treba probati da bi se moglo procijeniti je li opravdano da je manji broj klubova i da igraju višekružno. Možda bi se tako dobio povećani interes, pa da se uključi više sponzora i da se na takvim utakmicama nešto događa, i marketinga i muvinga i prodaje.

Svi se bore da pobijede Podravku da budu ispred, a onda ne odlaze na europska natjecanja.

– Možda je teška riječ, ali ima i bolesnih ambicija, skrivanja, opet gruba riječ, svoga nerada. Svi doduše rade, ali taj rad nema kontinuitet, nema dorečenost. Trešnjevka je recimo naznačila da se penje, penje i kad se očekuje da svake godine bude nešto kvalitetnija, ona se stalno i vraća i raspada. I Lokomotiva je u sličnom stanju. Stvar je u upravi i frontmenu, koji bi se trebali postavljati tako da taj klub predstavlja nešto, a, nažalost, svi figuriraju oko kluba, a bez vizija, bez ambicija. Neki klubovi rade, apliciraju mlade igračice, ali one ne još dobivaju konture pravih igračica s njima ne mogu dalje. A zašto? Sad je vrijeme kad je teško naći određena sredstva, kad je teško loviti na entuzijazam i roditelje. Ali bez obzira, ako i rade u manjim mjestima, treba odigrati nekoliko turnira godišnje, utakmica s prvoligašima. Vraćam se na Đurđevac. Kad smo trebali ući u ligu, odigrali smo više od 50 posto prijateljskih utakmica s prvoligaškim klubovima, upravo pripremajući godinu dana prije ekipu za 1. ligu. Svi klubovi trebali bi tražiti rješenja da te mlađe cure igraju, da imaju osjećaj što znači kvalitetna utakmica, što znači teška utakmica, što znači 1. liga, što znači u međunarodnom natjecanju ostvariti prvi krug, drugi krug i slično.

S doktorom Draženom Sačerom na MadeiriPODRAVKU MORAMO SVI SKUPA PODRŽAVATI

Što Podravka sada može?

– Mislim, a to je u javnosti već istaknuto, da je Podravke jača nego prošle sezone. To je jedan faktor, i drugo, velika je stvar da je većina igračica ostala na okupu. To je snaga za iduću sezonu, okosnica od vratara do vanjskih igračica čvrsta je, stabilna i iskusna, što je vrlo bitno. U tome i mlade igračice mogu imati ulogu: istrčati kontru, spriječiti svoje krilo da ne zabije gol iz kontre. Uvijek se nešto s nečim može pokriti i nadoknaditi. I još nešto, dugo sam u Podravki, ali ovo što vi sada radite, mislim na Upravni odbor, kako se okupljate, pomažete, to je jako dobro, a prije u godinu dana nismo ni jedan puta sjeli s upravom ili nekim. To je recept. Iskusne igračice ostale ”na hrpi”, uprava koja se konsolidirala.

BORŠČ S VEGETOM

Za kraj?

Jedna ''putna'' s Bojanom Savićem– Kad je u pitanju rukomet, nikad dovoljno vremena da se priča i ispriča. A kad se tiče Podravke, svi je skupa trebamo podržavati, rejting prve ekipe neće se srozati, ali ne smijemo dozvoliti ni da ode jako nisko. Ne dozvoliti da se drugi okoriste Podravkom, oni koji bi je ”oderali” i za financije i za igračice, ne nasjesti na bilo kakvu prevaru da svoj kvalitet snizimo. I bilo bi dobro što se tiče reprezentacije, sada ima iskusnih igračica, a tu Podravka daje većinu, da se sve poklopi s jednim dobrim rezultatom, što bio za ženski rukomet i za sve nas bilo jako dobro. Mladim igračicama treba vjerovati, uključivati ih, davati im odmah prave uloge, bez obzira je li to 10, 15, 20 minuta ili poluvrijeme, 50 minuta, što ovisi o pojedinačnoj sposobnosti. U mladim reprezentacijama prednost bi trebale imati igračice koje igraju u kvalitetnom klubu, u 1. ligi i međunarodne utakmice. Na velikim natjecanjima, kada se ”zatvara” rezultat treba se osloniti na takve. Ali, to je stvar izbornika.

I tako, ode Mato opet. U ogromno rusko prostranstvo. Gdje je aerodrom ”tu blizu”, dva i po sata vožnje i gdje Rusi imaju svoje daće ”nedaleko”, svega 400 kilometara dalje. Ali dobro je iz ”zbijene”, malene Hrvatske osjetiti široki svijet, a boršč uopće nije loš. Uostalom, uz moskovski MHAT tetara postoji klub-restoran u kojem glavni kuhar brošč sprema – s vegetom! 

Razgovarao Ivo Čičin-Mašansker