Miranda Tatari, kapetanica Podravke VegeteMiranda Tatari nije najstarija u ekipi Podravke Vegete, ali je ”najstarija” po položaju, kapetan je ekipe. Iako se cure ”kobajagi” žale na teške pripreme osmijeh im ne silazi s lica, a postale su i jedinstveno društvo, iako se razlikuju po stažu i godinama, iskustvu. Na kraju priprema u Daruvarskim toplicama normalno je da se nju pita.

– Puno si priprema prošla…

– A iskusna jesam, to je drugo pitanje, ali najstarija nisam.

Provociramo:

– Da čujemo ocjenu. Lijepo vam je ovdje, zabavljate se, ništ’ ne delate…

– Ha, ha, ha, haaa – dubokim će glasom Miranda – znate kaj vam bum rekla. Komentiramo mi cure međusobno, a to je i moje mišljenje. Jako je dobro, radi se više nego fantastično, stvarno se dobro radi, naporno, ali su takve vrste treninga da kroz takvu atmosferu, sve te nove zadatke, svaki trening je drugačiji, znači ni jedan trening nije isti, da mi toliko ni ne primijetimo koliko oni nas ”ubijaju” i jedan i drugi.

To Miranda misli na trenere Nevena Hrupca i Bojana Goluba.

– Stvarno je ono… Već se i sad osjeti, komentirale smo jučer, kako nam je puno lakše odrađivati te teške treninge, već sad dolazi ta forma. Teško je, ali ne da se radi – fantastično se radi. Prezadovoljna sam. I ja, a i ostale cure.

SNAGE ĆEMO IMATI, ALI TREBA NAM I SNAGA U GLAVI

– Puno je utakmica, puno teških utakmica, a morate biti jake i spremne. Gledajući na predstojeću sezonu smatraš li da će takav ”šarf” pristup biti dobar?

Miranda Tatari na aparatu biodeksu, uz aistenciju fizioterapeuta Bojana Savića i Danila Sante– Pa ako ovako nastavimo raditi mislim da je normalno da budemo spremne. Hoćemo li biti jake? Što se snage tiče – apsolutno. E, sad ovaj, mislim da će to, ta snaga, biti samo jedan od faktora. Drugi dio snage bit će snaga u glavi. Jako je dobra atmosfera! Stvarno jest, a i ovaj način je dobar, današnji dan (inače svaki četvrti) je odmor, ali aktivni odmor, znači rekreacija, ali sve cure su aktivne, od tenisa, bazena, masaža. To je jako bitno. Mi za 10 dana priprema inače već peti dan hoćemo ići doma, jer nam je pun kufer svega, jer smo stalno: dvorana, dvorana, dvorana, stalno treninzi, a na ovaj način se ”ubije” monotonija treninga i to toliko da, vidite i sami, nikom nije muka otići na trening, nije teško otići na bazen otplivati. Stvarno super.

– Ta izloacija nezgodna je u toliko što ste udaljene od obitelji, ali koristi da se grupa zbliži?

– Apsolutno. Na početku kad smo čuli 10 dana bilo je: ”Joj, 10 dana”. To je puno, ali tako nam je brzo prošlo da, evo, još dva dana i idemo doma. Ali upravo zbog toga, kažem vam, nisu isti treninzi, stalno je novo, drugačije, stalno se nešto događa.

SAMO S UTAKMICAMA HRVATSKOG PRVENSTVA NE MOŽEMO – NA LARVIK

– Sezona? Prvenstvo i kup…

– To se podrazumijeva. Turniri služe za uigravanje, rezultati nisu toliko bitni, ali je super što su jake ekipe, jer mislim da nam jake utakmice trebaju. Ruku na srce, domaće prvenstvo: to su nam utakmice kao malo jači treninzi. Nažalost, takva je naša liga. Mi ne možemo igrati samo te utakmice i onda otići igrati protiv Larvika. To je sasvim drugi svijet. Takve jake utakmice će nam stvarno dobro doći i to će zapravo biti test za Ligu prvakinja.

– Kad si već spomenula Ligu prvakinja: što misliš da bi moglo biti?

Tatari i Havić prije ukrštavanja teniskih reketa na terenu– Prerano je za nekakve procjene. Ali reći ću vam da smo nakon ovih nekoliko treninga, klasičnih, utega i tako postupno počeli igrati. I već dugo nisam imala taj dojam kao sada, od početka, da je ekipa nekako – svježa. Svježa, jako svježe djeluje. Vjerojatno i to što su mi i s lijeve i desne strane nove igračice. Obadvije su šuterice, hoće uzeti loptu i pucati, obadvije su opasne po gol. Meni je lakše, ali to govorim po ovih nekoliko treninga, koliko sam ja to mogla skužiti. Al’ dobro, sad dolaze taktike, bit će to drugačije. Uopće je prerano za bilo što konkretno govoriti, ali…

SVE JEDVA ČEKAMO LIGU PRVAKINJA, A OSOBITO SANJA I LIDIJA

– Jaka je grupa u Ligi prvakinja.

– Je, ali lijepo je trener rekao: teže je nešto obraniti, nego osvojiti. To je točno. Druga stvar, s tim Larvikom, kad se sjetim unazad koliko smo dugo igrali s njim, ne mogu reći da su nas ne znam kak’ razvaljivali. Tak’: sve je bilo nekak’ li-la utakmica. Dugo nismo s njima igrale, možda su nas i zaboravile, i mi njih. Gro Hamerseng im je trudna, ne zna se kako će početi Ligu prvakinja, doduše ne znamo ni mi, samo da budemo sve zdrave, da bude sve OK. Motiva ima, naboja ima, sve su cure željne i Sanja (Damnjanović) koja je igrala doduše u Krimu, ali nije imala veliku minutažu. Željna je i jedva čeka. Lidija (Horvat) isto tako, ove godine mi je nekako procvala. Nakon dugo vremena, mogu reći. Nadam se da će tako i nastaviti. Atmosfera i ekipi toliko je vesela i pozitivna i to je za mene sve skupa – optimizam.

Bili smo u dva navrata u Daruvaru i možemo potvrditi da Miranda ”ne prodaje fore”, već da je ekipa – drugačija.

– Ako sam dobro shvatio, ekipa se – veseli rukometu. To je jako važno. Da se veseliš kad dolaziš na utakmicu, a ne da ti to bude muka.

– Je! Je! Tome je pridonio moderniji stil treniranja koji su treneri Hrupec i Golub uveli, ponovit ću, koliko god nam je teško, jesmo umorne, ali na ovakav način u glavi smo već sad svježe. Upornost i želja su jake.

– Osmi dan je danas. Priznaj, je li ti ipak dugo…

– Pa fali mi, fali Koprivnica, ali da mi je tu lijepo, je, stvarno mi je lijepo. Evo, nakon ne znam koliko godina mogu reći da mi je lijepo na pripremama, da mi nije mučenje. Mislim psihički.

MOŽDA JE SVE SPLASNULO, JER SE OD NAS PREVIŠE OČEKIVALO I TAKO NAJAVLJIVALO

– Hoće li nedostajati i gledatelja?

– Čitala sam neki dan na Koprivnica.netu kako je na Slavenovim utakmicama bilo 2500 ljudi…

– Na ovoj zadnjoj 3100.

Pripreme stvaraju prijateljstva: konkurentice na lijevom krilu Iva Pongrac i Nikica Pušić Koroljević– 3100? Pa ne mora biti na našoj ni 2100, nek’ ih bude barem 1500, 1000. Stvarno bih se veselila. Znam da se dvorana puni dobrim rezultatima. Zadnjih dvije godine sve je manji i manji broj gledatelja, sve manji i manji broj ljubitelja rukometa. Ima ljubitelja rukometa koji imaju averziju prema toj dvorani. A možda su i svi od nas previše očekivali, jer se na početku previše napuhavalo i ekipa i sve, i onda je nakon prvog poraza sve splasnulo i svi su ”potonuli”. Znam da se ne mogu vratiti ona vremena iz stare dvorane, niti ona atmosfera i sve što je pratilo, ali jako bih bila sretna kad bi se vratila publika, kad bi se dvorana punila. Činjenica je, činjenica, da nam taj ”osmi igrač” fali. Koliko god se govori da su to glupe priče, da sportaši to ponavljaju, ali je! Je! Jer, kad te ”nosi” dvorana, nije isto kad ti 20 ljudi dva puta pljesne u dvorani kad si na jedan gol, ili kad si na egalu, kad ti treba da odnekud spukneš snage za proći glavom kroz zid, kroz tu obranu, ili kad ti se digne na noge 1000 ili 1500 ljudi, kad zagrmi dobiš ne duplu snagu, nego iskoristiš zadnje atome. Stvarno bih voljela kad bi se ta dvorana ispunila kak’ je nekad bila.

NIKAD NISAM DIZALA TOLIKO KILA S LAKOĆOM

– Iza Daruvara neće više tako biti lijepo: domaće prvenstvo, EVN Super liga, Liga prvakinja, a ne zaboravimo da ste (reprezentativke, podrazumijeva se) izborile SP u Brazilu…

– Pa bude jako naporno. Sad to sve traje do Božića, neprekidno, jer ćemo osim nabrojenog biti između i reprezentativnih akcija. Bit će naporno, zato je jako bitno da se u ovoj fazi dobro spremimo. Mogu vam reći da nikad nisam mogla dizati toliko kila koliko mogu ove godine. A sve k’o od šale.

– Kad se već šalimo, onda možemo završiti konstatacijom: ako ispadneš u drugi plan, a tako si jaka, budeš nosila kofere.

– Hi, hi, hvala!

Tekst i slike Ivo Čičin-Mašansker