Podravka Vegeta pogodila je ”bingo” i prije nego što je počeo prijelazni rok, uspjela je produljiti ugovor sa Sanjom Damnjanović, najboljim strijelcem prvog dijela Lige prvakinja i ključnom igračicom za visoke ambicije koprivničkih rukometašica.
Srpska reprezentativka nedavno je unatoč bogatijim ponudama produljila ugovor s hrvatskim prvakinjama // Meni je baš super biti Srpkinja u Hrvatskoj // Uvijek bude sitnih provokacija, ali ja stvarno ne obraćam pažnju na to. Mene to jednostavno ne dotiče, niti me zanima. Problema nikad nisam imala i nadam se da neću
– Ostajem još godinu dana, na obostrano zadovoljstvo, ovdje se dobro osjećam, a poklopile su se i neke sportske ambicije, moje i klupske. Imala sam puno ponuda, stavila sam ih sve na papir i odlučila ostati u Podravki – rekla je Sanja Damnjanović.
Željelo vas je dovesti ”pola Europe”?
– Zvali su Larvik, Metz, Oltchim, Viborg, pa i dosta drugih klubova, koji nisu toliko bitni.
Vjerojatno su to uglavnom bile dosta bogatije ponude u odnosu na ono što možete dobiti u Podravki?
– Nije mi prioritet novac, to mi nije prvi cilj. Naravno da je važan i svatko gleda da mu bude što bolje, ali sad mi je najvažnije gdje ću igrati i napredovati individualno.
Može li i Podravka kao ekipa napredovati i u rezultatskom smislu u europskoj konkurenciji?
– Nadam se da je vrijeme da prođemo skupinu i da uđemo među osam najboljih. Prije toga vjerojatno nas očekuju kvalifikacije, ali ne bojimo se nikoga, ove sezone se vidjelo da možemo igrati s mnogo težim protivnicima. Nama bi ove godine puno značilo da smo ostale u Europi, mislim da bismo daleko dogurale u Kupu kupova. Nedostajala nam je sreća, po prikazanim igrama sigurno smo zaslužile igrati Europu.
Kako je igrati slabu hrvatsku ligu, i onda prijeći na visoku razinu Lige prvakinja?
– Ponekad kad igraš sa slabijom ekipom nije lako, ponestane motiva, ali trebaš sebi pronaći neki motiv. Jest da liga nije jaka, to je problem u dosta zemalja, međutim i tu se neke stvari mogu vježbati. Naravno da bi bilo bolje da imamo jače protivnike, ali zato su tu prijateljske utakmice koje igramo s Krimom i Hypom.
Možete li usporediti hrvatsku i srpsku ligu?
– U srpskoj ima manje klubova, po meni je bolje da ih je manje. No, to nije moja stvar, ne bih se željela miješati u to. Slaba je liga i u Srbiji i u Hrvatskoj.
Regionalna liga nije zaživjela kako se očekivalo?
– I dalje se igra, ali bez Hypa, Krima i Podravke, od jačih ekipa ostali su Budućnost i Zaječar. Ne podcjenjujem nikoga, ali nije to jaka liga, a ima puno putovanja i puno klubova i vrlo je diskutabilno pitanje kolika bi bila korist od sudjelovanja u njoj.
ŽELJA JE BILA ODBOJKA
Kako se osjećate kao jedna od malobrojnih srpskih sportašica u Hrvatskoj?
– Od prvog dana kad se spominjala Podravka nisam pomišljala na to da je riječ o Hrvatskoj, Nizozemskoj ili nekoj drugoj zemlji. Nisam na to obraćala pozornost, to mi uopće nije bitno. Nemam nikakve predrasude, osjećam se dobro, nisam imala nikakvih problema i nadam se da neću.
Kako ste se osjećali kad su u Samoboru vikali ”ubi Srbina”?
– Uvijek bude sitnih provokacija, ali ja stvarno ne obraćam pažnju na to. Mene to jednostavno ne dotiče, niti me zanima.
Kako su obitelj i prijatelji reagirali kad ste im rekli da idete u Hrvatsku?
– Bilo je tu i prije igračica iz Srbije, i Budimir, i Đokić. Zanimljivo je da sam trenutno u klubu jedina strankinja, i to iz Srbije. Meni je to baš super, ne osjećam se ni manje ni više bitnom.
Tko vam je uzor?
– Nitko. Nikad ga nisam ni imala. Uvijek sam poštovala dobre igrače, gledala neke dobre stvari kod njih, ali nikad nisam uzimala od drugih. Jednostavno, to sam što sam.
Je li rukomet jedini sport kojeg ste trenirali?
– U rukometu sam od petog razreda osnovne škole, punih 12 godina. Oduvijek mi je bila želja da se oprobam u odbojci, ali nikad nisam otišla na taj jedan trening. A i sreća što sam se zadržala tu, jer mi je rukomet najzanimljiviji, najdinamičniji. Moraš razmišljati dok igraš, moraš se boriti, dokazivati. To me privuklo, ima kontakta, faulova. Jest da je grub sport, ali na sve se čovjek navikne.
Neki tvrde da je ženski rukomet čak i grublji od muškog?
– Ja nemam takav osjećaj, valjda se navikneš kad si u svemu tome toliko dugo. Bude i masnica, bude i ogrebotina od noktiju, od toga imam najviše ožiljaka. Sve je dobro dok nema težih ozljeda, ali i to je dio sporta.
Na ispite u Valjevo kad imam slobodan dan
I Sanja je jedna od rukometašica koja nije zapostavila obrazovanje.
– Treća sam godina Fakulteta za menadžment u Valjevu.
Kako uspijevate uskladiti obveze s obzirom na veliku udaljenost?
– Sve se može kad se hoće. Trener me dva puta pustio na jedan slobodan dan, zahvalna sam mu na tome. Naravno, to je u tjednu kad se igraju neke manje bitne utakmice, ne bih se ni usudila pitati za vrijeme Lige prvakinja.
Blago Hrvaticama ako odu u London
Mogu li hrvatske rukometašice izboriti vizu za Olimpijske igre u Londonu?
– Ozbiljni protivnik je Španjolska, iako ni Nizozemska nije za podcjenjivanje, ali Hrvatska je bolja i od njih i od Argentine. Velika stvar je otići na OI, blago njima ako odu. Hrvatskoj je varirala u Brazilu, da je uhvatila kontinuitet, možda bi uspjela doći barem do bronce, što bi bio velik uspjeh. Imaju šanse to ispraviti u Londonu, ako se kvalificiraju, a nadam se da hoće.
Sve više radim individualno
Koliko trenirate individualno?
– Ostanem na pucačkom treningu, makar mi stvarno super radimo, ali ne mogu se na zajedničkim treninzima riješiti neke dodatne stvari koje osjetiš da ti trebaju. Nas nekoliko cura počele smo raditi i sa TRX-om; to je trening s ručkama kojim se razvija snaga, ravnoteža, fleksibilnost i čvrstoća zglobova. Uvijek možeš individualno raditi, samo je potrebna volja. Ponekad je i meni to teško, priznajem, ali u posljednje vrijeme savjest mi je nekako sve veća i veća, pa sve više radim individualno.
(Preneseno iz Sportskih novosti, autor Goran Čičin-Mašansker)