Gdje igra zastaje ili se tek priprema, ili je završila – tu je Bojan Savić. Dugogodišnji fizioterapeut Podravkinih rukometašica i još ponekih reprezentacija. Stručnjak je u kojeg sportašice i sportaši imaju povjerenje, a on ga nikad nije iznevjerio. Zato između njega i onih koje je, kako se to kaže, tretirao, postoji uzajamna, pa skoro duhovna, veza. Vjerovanje u njegvu procjenu i ruke, skoro pa je pola zdravlja.
– Običaj je da na početku predstavimo sugovornika, pa te molimo da u: odgovoru na napišeš gdje si rođen, malo vica: zašto si rođen, gdje i u kakve si škole išao do današnjih dana, a osobiti naglasak očekujemo o tvojoj profesiji.
Sloboda odlučivanja sportskog fizioterapeuta
– Rođen sam 1969. godine u Koprivnici. Osnovnu školu završio sam u Križevcima, gdje sam živio od 1974. do 1986. Srednju medicinsku školu, smjer fizioterapeut, završio sam u Bjelovaru 1988. godine. Upisao sam višu školu, ali je nisam nastavio nakon povratka iz vojske. To je jedna od stvari zbog koje mi je i danas žao. Iako sam mišljenja da je čovjeku osim škole za dobro obavljanje posla potrebno i iskustvo, edukaciju stavljam na prvo mjesto.
– Potpitanje je: kako se postaje fizioterapeut. Jesu li to samo osobe koje trče na teren sa sprejom (”svetom vodicom”) ili osobe koje idu i bez spreja, ali sa znanjem što treba činiti?
– Fizioterapeut se postaje, prije svega, velikim zanimanjem za svoju struku i ljudsko tijelo kao zbroj malih sistema uklopljenih u jednu savršenu cjelinu. Pri tome moram naglasiti da se veoma razlikuje posao terapeuta u bolnici (za koje se posebno školuje) i rad terapeuta u sportskom kolektivu. Pod time mislim na individualnost, odgovornost za postupke i slobodu u odlučivanju koju ima sportski terapeut.
Od sezonskog radnika do sjaja reflektora europskih dvorana
– Kakav je put bio od školovanja do Podravke?
– Nakon završetka srednje škole, otišao sam u vojsku. Vratio sam se u rujnu 1989. i zaposlio se kao sezonski radnik u Podravki. Godinu dana poslije zaposlio sam se kao fizioterapeut u Bolnici za rehabilitaciju Lipik, gdje sam ostao do početka predratnih nemira. Po povratku u Koprivnicu, radio sam u tadašnjoj SOFK-i kao radnik na održavanju do veljače 1992. godine, kada sam mobiliziran. Uniformu sam skinuo u svibnju 1993. i nakon nekoliko dana otišao sam na razgovor u RK Podravka kod tadašnjeg direktora Željka Šestaka i trenera prof. Josipa Samaržije. Prvo putovanje i početak rada u RK Podravka bio mi je odlazak sa ekipom u Požegu na turnir povodom tadašnjeg Dana državnosti, 30. svibnja.
– Prve intervencije. Kako se stjecalo povjerenje između igračica i fizioterapeuta i je li moguće da upravo to povjerenje utječe na psihu igračica, pa se neke stvari rješavaju i bez zahvata, razgovorom?
– Prve intervencije uslijedile su već na prvim treninzima. To su bili sitni udarci, istegnuća ili grčevi. Tek tada čovjek vidi kolika je razlika između onog što se uči u školi i primjene toga na terenu. Povjerenje na relaciji trener – fizioterapeut i igračica – fizioterapeut veoma je važno, kako za odnose unutar ekipe, tako i za rješavane konkretnih zadataka. Mislim da to povjerenje uvelike pridonosi uspješnijem rješavanju ozljeda i drugih problema.
– Osim u Podravki, kakva su iskustva s reprezentacijama?
– Sa ženskom rukometnom reprezentacijom počeo sam raditi nedugo dolasku u Podravku. Bio sam na dva Europska prvenstva i sudionik povijesne utakmice između Hrvatske i Jugoslavije u Százhalombatti. Osim sa ženske, nekoliko puta sam putovao i s muškom juniorskom reprezentacijom.
Nije ”vrač”, obični je fizioterapeut
– Poznat si po tome da imaš nešto više od običnog fizioterapeuta. Što je to, je li to znanje kiropraktičara? Društvo oko tebe zove te i ”vrač”. Općenito opiši sve tretmane koje provodiš s igračicama u slučaju ozljede, ali i one redovite, masaže za opuštanje, odzravljenje mišića i sve ono što mi laici ne znamo, a mislimo da to rade čarobne ruke.
– Sebe smatram ”obični” terapeutom. Za to ”nešto više” mogu zahvaliti povjerenju koje u mene imaju igračice i ljudi oko kluba i velikoj slobodi i samostalnosti u donošenju nekih odluka, jer na veliki broj akcija ide samo terapeut, bez liječnika. Pri tome želim naglasiti da se sve važnije odluke donose uz konzultaciju s klupskim liječnicima dr, Draženom Sačerom i dr. Miroslavom Narančićem.
Najčešći tretmani su prije svega redovne masaže. Osim toga prije svakog treninga provode se zagrijavanja i bandaže na ”kritičnim”, tj. ozlijeđenim područjima. U redovne procedure ulaze hlađenja i opuštanja nakon treninga i utakmica. Tu su naravno i redovne terapije, drenaže, oblozi i mnogi drugi tretmani.
– Možeš li se sjetiti najupečatljivijih intervencija i tretmana. Molim te poveži to i s rekacijama igračica, njihovom strpljivošću ili nestrpljivošću.
– Intervencija i tretmana bilo je bezbroj. Svakako bih htio izdvojiti namještanje dislociranog palca desne ruke (to se ne uči u školi) Snježi Petiki na prvom putovanju u Slovačkoj. Drugi najupečatljiviji tretman bio je saniranje 11 cm. velike rupture (pucanje) butnog mišića sadašnje direktorice Božice Palčić i njezin povratak u sastav nakon samo sedam dana. To naravno ne bi učinila svaka igračica. Za takve stvari potrebna je velika volja igračice i povjerenje u terapeuta.
Tajna čarobne torbe: pomoć za svaku situaciju
– Što se sve nalazi u čarobnoj torbi? Za led znamo da je u posebnom frižiderčiću, ali znam da si i nama u pratnji rješavao glavobolje iz te torbe, da si curama rješavao prehlade, gripice, viroze, a neki put je cijeli autobus zamirisao po nekakvim masažnim mastima.
– ”Čarobna” torba je vrlo važan dio svih tretmana i važno je da bude što punija. Tu dolazi do izražaja samostalnost koju stalno spominjem, jer liječnik nije uvijek tu da odredi terapiju. Sastav torbe je veoma šarolik. Uz osnovne tejpove i spužvice različitih dimenzija, mora sadržavati razne kreme, masti i gelove za različite primjene. Tu su, naravno sprejevi za grijanje i hlađenje, flasteri, komprese i masa tableta i kapsula za i protiv nečega.
Već i djeca imaju problema s kralježnicom
– Koji su ti najčešći pacijenti-pacijentice? Imaš li iskustva i s natjecateljima u drugim sportovima, nogometu, primjerice?
– Najčešći pacijenti su, naravno sportaši iz raznih sportova. Osim rukometa, imao sam iskustva sa sportašima koji se bave košarkom, nogometom, odbojkom, tenisom, stolnim tenisom, hrvanjem, plivanjem, triatlonom, body builldingom itd. Ima tu i ljudi koji nisu sportaši. Najviše sam iznenađen kada me za savjet pitaju roditelj školske djece koja imaju problema sa kralježnicom, a to uopće nije rijetkost.
– Kakvi su uvjeti za rad fizioterapeuta bili kroz tvoj radni vijek? Mislimo na tzv. ambulante i slično.
– Uvjeti rada terapeuta različiti su od putovanja do putovanja, tj, od svlačionice do svlačionice, Pri tome mislim da je razumljivo da svi klubovi nemaju iste uvjete i sve ambulante nisu jednako opremljene. Lijepo je kada negdje imate stol i sve što vam je potrebno za normalan rad, ali morate se snaći i u svlačionici u koju ne može stati niti cijela ekipa…
Klupska zdravstvena služba: brza dijagnoza i terapija
– Kad se spomene ambulanta, sama riječ asocira i na jedan klupski izraz: liječnička ekipa, zdravstveni stožer, i tome slično. Kako je to kroz povijest bilo organizirano u klubu, kako je danas i na koji način se surađuje s klupskim liječnicima?
– Zdravstvena služba RK Podravke funkcionira dosta dobro. Najvažnije u svemu je da se ne izgubi previše vremena od nastanka ozljede do njezinog dijagnosticiranja i početka rehabilitacije. Na taj način se znatno smanjuje duljina trajanja ozljede, a samim time i izbivanje igračica s terena. Danas to funkcionira na način da klupski liječnici postave dijagnozu. Ako je potreban neki dodatni pregled ili snimanje to se većinom obavlja u bolnici dr. Tomislav Bardek u Koprivnici. Neka kompleksnija snimanja i pretrage obavljamo u za to specijaliziranim ustanovama.
– Danas je mnogo liječnika koji su specijalizirali sportsku medicinu i njena razna područja. Postoji li suradnja s njima? Navedi nam primjere te suradnje. Jesi li fizioterapeuti i ti liječnici, kako ih mi sa strane vidimo, doista velika sportska obitelj, u kojoj jedni drugima pomažu?
– Sve je više liječnika, specijalista sportske medicine. Samim time razumljivo je da klub ponekad treba i njihovo mišljenje. Nekad se za takva mišljenja obraćalo somatopedu Peharcu u Puli ili dr. Bućanu i terapeutu Sumanu u Zagrebu. Htio bih spomenuti da njima mogu zahvaliti velik dio današnjeg znanja i iskustva, jer sam uvijek dobro iskoristio dane provedene na edukaciji kod njih. Danas se osim lokalnih liječnika (dr. Vulić, dr. Mraz, dr. Rod i drugi) koristimo i uslugama drugih stručnjaka. Tu bih ponajprije htio izdvojiti dr. Nemeca, dr. Egića i dr. Miškulina, kod kojih nakon poziva igračice dolaze na pregled u najkraćem roku.
Trenutno ozlijeđena samo Vesna Milanović Litre
– Kakvo je trenutno ”stanje nacije”. Jesu li igračice zdrave i ima li igračica koje su sklone ozljedama i onih koje se rijetko ozljeđuju.. U pitanju je vjerojatno građa ljudskog tijela?
– Trenutno ”stanje nacije relativno je zadovoljavajuće. Osim trenutne ozljede Vesne Milanović Litre (fraktura 2. falange 3. prsta desne ruke), sve ostale igračice su u punom ”pogonu”. Sitnije ozljede, prehlade i viroze rješavaju se ”u hodu”. To obično znači 2-3 treninga smanjenim intenzitetom sa strane i uključivanje u normalan rad. To je, naravno individualno, a osim o građi uvelike ovisi o želji i psihi igračice.
– Fizička priprema neobično je važna za ”zdraviji” nastavak u natjecateljskoj sezoni. Kakva su tu iskustva kroz povijest. Je li točno da otkad fizičku pripremu radi Bojan Golub gotovo i nema ozlijeđenih igračica (ne govorimo o udarcima)? Kakvu suradnju imaš s njim?
Bez fizičke pripreme nema rezultata
– Fizička priprema je po meni možda i najvažniji aspekt u radu sa sportašem. Ne želim time umanjiti značaj taktičkog dijela, ali kada se na terenu nađu dvije podjednako kvalitetne ekipe, pobjedu obično odnese fizički i psihički jača ekipa. U našoj ekipi to se naročito vidi posljednje dvije godine, tj. dolaskom kondicijskog trenera Goluba. Same igračice osjećaju da su mnogo brže i čvršće nego prijašnjih sezona. Za trenera Goluba mogu reći da veoma stručno pristupa svakom treningu i da svaka njegova vježba ima svoj cilj, a samim time i željeni rezultat. Naša suradnja je vrlo dobra a ide do toga se ne ustručavamo jedan drugoga pitati za mišljenje ili savjet. Mislim da je to veoma važno kako u procesu treninga, tako i u procesu preventive i rehabilitacije.
– O tvojim sposobnostima se zna i šire. Je li bilo zanimanja raznih klubova da te ”otmu” Podravki. Ako jest, što te je zadržalo na klupi Podravke Vegete?
– Najnezahvalnije je nešto govoriti o sebi. Naravno, uvijek je objektivniji sud ljudi sa strane. Imao sam ponuda za prelazak u druge klubove, ali nisam o tome previše dvojio. Još uvijek sam tu. Najveći razlog je obitelj, jer mislim da malo stvari može nadomjestiti vrijeme provedeno s obitelji. Drugi veliki razlog je ljubav prema matičnom klubu i dobri odnosi, kako s igračicama, tako i sa ljudima iz stožera i Uprave kluba.
Atletičar, karatist, pa fizioterapeut
– Kakvim si se sportovima bavio i kako danas održavaš kondiciju?
– Još kao školarac bavio sam se atletikom i karateom. Kasnije sam bio zaljubljenik u fitnnes, a to me najviše relaksira i danas. Naj bolji način za održavanje kondicije mi je, svakako igra sa kćerkicama: Victoriom i Enom.
– Sigurno je da s toliko godina na klupi imaš i ogromno stručno znanje. Pretpostavljam da bi u nekoj situaciji mogao biti i trener, ne kažem Podravke, ali… S tim u vezi što misliš o sadašnjoj igri, o napretku u rukometnoj igri kroz desetljeća i gdje su granice ljudske-
– Nikada nisam imao ambicija kao trener sjesti na klupu, jer mislim da je to veoma stresno zanimanje, ako se želi obavljati kako treba. Sadašnja igra Podravke je znatno bolja u odnosu na igru prije nekoliko sezona. Snažna i odlučna obrana i brza igra s dosta kombinatorike, koju preferira trener Hrupec, osnova su za dobre rezultate u budućnosti. Mislim da je takva igra krasila djevojke u većem nizu godina koje sam proveo sa njima. Htio bih napomenuti da se u modernom rukometu traži mnogo više snage i izdržljivosti, tako da su fizička spremnost, taktika i prevencija te brzo saniranje ozljeda usko povezani. Bez prave fizičke spremnosti nema snage. Umoran igrač ne može normalno misliti i reagirati, a uveliko je podložniji ozljedi i produžuje se vrijeme oporavka. Time hoću naglasiti da suradnju kakvu imam s trenerima Hrupcem i Golubom nisam imao dugo.
Moja obitelj doživljava uspjehe i neuspjehe kluba emotivno
– Koga sve imaš doma, tko ti se veseli kad stanemo u Velikoj Mučnoj pred kućom na povratku s putovanja?
– Živim u obiteljskoj kući u sa suprugom, dvije kćeri i majkom. Moram reći da mi je obitelj velika potpora i motiv u životu. Isto tako veoma emotivno proživljavaju sportske uspjehe i neuspjehe kao i naša dulja izbivanja izvan Koprivnice. Supruga je, zapravo ta koja brine da obitelj funkcionira, jer tata često nije kod kuće zbog klupskih obaveza. Zato svaki slobodan trenutak nastojim provesti s obitelji, jer nam to puno znači.
– Kad smo već spomenuli putovanja, imam osjećaj da je raspoloženje u autobusu i u drugim prijevoznim sredstvima, pa i zrakoplovu, uvijek veselo, smijeha ima dovoljno. I to je terapija: smijeh kao lijek.
– Raspoloženje ekipe na putovanjima je obično dobro. Uvijek je tu neka šala, dobacivanje i upadica. Najvažnije je da se nitko ne ljuti, jer svi se dobro poznajemo. Mislim da je smijeh vrlo važan u svakom poslu, pa tako i u sportu. Raspoloženje i motiv smijehom se povećava, a lošiji rezultat lakše se podnosi. Dakle smijeh ne samo kao lijek, već i način da odnosi među ljudima budu još bolji.
Otuđenje pokušavam svesti na najmanju mjeru
– Zaključno: ”dokle ćemo tako živjet naopako”? Nije lako biti stalno ”u rashodu”. Kako vidiš budućnost svoje profesije i svoju vlastitu? Je li negdje potajna želja za mirnim radnim danom u nekoj fizioterapeutskoj ambulanti? Ako se to tako zove.
– ”Živjeti naopako” navika je koju u većoj ili manjoj mjeri svi prakticiramo. Mislim da mi više ne upravljamo svojim vremenom, već vrijeme upravlja s nama. Uz sve naprave koje nam ”olakšavaju” život, mi smo sve manje slobodni. Sve više smo otuđeni jedni od drugih. Nije da i ja ne živim tako iako to pokušavam svesti na najmanju moguću mjeru. Nažalost sve manje mi to uspijeva. Sve je više obaveza, a sve manje vremena da ih čovjek obavi i posveti se sebi i okolini. Čovjek u svom okružju mora naći vrijeme i mjesto da se posveti i poradi na sebi, inače će ga tempo života i obaveze pregaziti. Zato pokušavam barem dan do dva u tjednu odvojiti za obitelj i sebe. Kad kažem za obitelj to su obično zajednički izlasci sa suprugom Jelenom i kćerkicama Viki i Enom. Pod vremenom za sebe podrazumjevam čitanje literature vezane za struku (uže ili šire) i stalnu edukaciju, jer mislim da moram biti u koraku s promjenama koje se događaju u medicini i sportu.
Za kraj hvala svima, ali supruzi Jeleni najviše
– Običaj je da na kraju sugovornik kaže nešto što bi htio, a nismo ga pitali. Pa što bi to bilo?
– Ponajprije se želim zahvaliti svim igračicama, trenerima i ljudima koji su se ili se još uvijek kreću oko kluba, a s kojima sam surađivao više ili manje uspješno. Mislim da imam dobar ili odličan odnos s većinom tih ljudi. Naravno s nekima se nisam mogao složiti u svemu, pa je bilo i manjih konflikata, ali to su ljudi koji su bili u konfliktu s gotovo cijelom ekipom i naravno, više nisu u klubu. Uvijek nastojim naći neki balans u odnosima i do sada mi je to uspijevalo. Na kraju se želim zahvaliti supruzi Jeleni na potpori i povjerenju, kao i na brizi i odgoju naših curica. Nije lako ostati kod kuće sa dvoje djece kada drugi roditelj izbiva iz kuće 10-tak dana ili duže.
Zahvalili smo Bojanu Saviću. Za kompletiranje teksta fotografijama imali smo mali problem: autor je iz šest hard diskova pokušao pronaći karakteristične fotografije i na kraju je od nekliko stotina skupnih i individualnih slika ”knjiga pala na dva slova”: ilustrirali samo s onoliko fotosa koliko smo mislili da će vam se svidjeti, a slike su birane iz različitih europskih gradova i dvorana. Slike su lijepe, šarene. Ali putovanja su zamorna i često je smiješak na slici samo za ”ptičicu”…
Razgovarao: Ivo Čičin-Mašansker
Fotografije: Goran i Ivo Čičin-Mašansker